Svijest

SVIJEST NIJE DIO DUHOVNOG SVIJETA

Da, Osobnost doživljava trodimenzionalnost samo kroz svijest. Taj trodimenzionalni svijet ne može percipirati sama po sebi već onako kako ga kroz svijest doživljavamo, u slikama. Otuda, svaka slika, nužno, dolazi kroz svijest, tj. kroz takvu intermedijalnu vezu.

Je li moguće da čovjek uđe u Duhovni svijet koristeći svijest? Nemoguće je. No, informacije se, čak i znanje, šire u prvom redu, u trodimenzionalnosti. A kad osoba osjeti da je to istina, uz pomoć te iste svijesti počinje proučavati i postaje slobodna. I ovdje svijest djeluje kao vrsta posrednika koji uništava samog sebe.

To razlikuje pravo Znanje, po svojoj čistoći, od iskrivljenog znanja. Istinsko znanje uvijek govori otvoreno i ukazuje na put, ništa više. U njemu je čistoća koju Osobnost osjeća. Uvijek čuva snagu koja dolazi od Duha, a to je upravo ono što Proroci prenose, ili netko tko govori kroz njih, Glasnici, recimo. Ali opet, kada se Znanje izobliči, zavodi um, ali kao takvo ne privlači Osobnost. Osobnost može biti privučena ako se znanje djelomično promijeni, što znači da postoje zamjene, ali beznačajne, koje još uvijek čuvaju suštinu onoga što je rečeno. Iako su takve zamjene opasne i odvraćaju pažnju, ipak istodobno zadržavaju barem malo suštine i unutarnju snagu koju nose u sebi. I ovdje Osobnost još uvijek ima priliku pobjeći.

Slike dođu u velikoj mjeri kada se aktivira želja za magijom ili nečim sličnim, a slika je trodimenzionalna, prvenstveno. Iza trodimenzionalnosti uvijek stoji želja za magijom, želja za materijalnim dobrima, moći i slično. Oni koji su prošli ovim putem su to rekli i u osnovi su razumjeli bilo koju religiju. Zato su savjetovali svojim učenicima da se oslobode svih zemaljskih stvari, u prvom redu značenja od slika u duhovnoj praksi i da se svom Dušom trude, “svim srcem”, kako to kaže Osobnost, da idu pravo k Bogu? To znači da percepcijom osjećaja teže Duhovnom svijetu, spajanju, povezivanju s tim svijetom jer se tada svijest predaje.

Ali opet, naglašavam, svijest je ovdje poslužila kao posrednik. To znači, kada osoba nema slobodu, ovisna je o trodimenzionalnosti i s njom može razgovarati samo kroz svijest. I ovdje je važno što se daje i kako se daje. Ako je Znanje čisto i sve se događa pošteno, kako kažu, bez zamjene, to se Znanje prenosi i ono dopire do Osobnosti, a osoba to osjeća. Najčešće, prvo što čovjek opazi je bijes njegove svijesti. Svijest počinje stvarati buku i osoba to osjeća. Taj osjećaj iskrenosti nadvladava nespremnost svijesti da spoznamo ovu Istinu. Tako je … i sama se Istina rađa.

T: Dakle, svijest često manipulira, obmanjuje i sapliće osobu upravo kroz slike. Na primjer, upoznali ste osobu i njegov izgled ili njegova slika stvara jedan dojam, sliku u vašoj svijesti. Svijest je za sebe stvorila neki stereotipni ideal, ili suprotno, stvorila je “loš dojam”. A onda se događa uzajamni rad ili život s tom osobom; vašu iluziju uništila je vaša vlastita svijest. Zašto? Jer je vaša svijest saznala što svijest ove osobe govori. Zapravo, u stvarnosti, osoba biva podsvjesno privučena duhovnom dijelu druge osobe, ali tada se svijest umiješa i pretvara sve u ponos i moć nad svojom vrstom. Međutim, ako radite na sebi i živite prema drugoj percepciji – po najdubljim osjećajima, tada znate razliku između Istine i Laži i svih ovih zamjena. Odnosno, svijest vam govori i pokazuje jedno, ali vi osjećate nešto potpuno drugo i znate da je to što osjećate istina.

Zh: Da, i shvaćate da su u trodimenzionalnom svijetu to slike koje postoje samo u vašoj svijesti i to samo kada ih sami hranite svojom pažnjom.

T: Da, cijelo naše društvo je organizirano na ponosu i moći nad vrstom, znači, preko nadmoći svijesti … Sve se temelji na slikama, na imaginarnim vjerovanjima o sebi, ljudima i svijetu u cjelini. Televizija, internet … ako pogledamo reklame, sve je naglašeno slikama.

IM: Slika je alat magije.

T: To znači da ako svijest dominira u osobi, tada se slika može upotrijebiti za porobljavanje, jer je slika poznata. To objašnjava zašto se osoba ne bi trebala koncentrirati na slike dok traži put do Boga.

IM: To je sasvim točno. Na primjer, razmotrimo inkulturologiju. Što je inkultura? (u kršćanstvu, adaptacija kršćanstva na kulturne razlike)

“VAŠA”SVIJEST NIJE VAŠA

Potpuno ste pravilno primijetili da svijest stvara iluziju i pokušava vezati Osobnost za tu istu iluziju. Ali obratite pažnju, ne na praksu, ne na prethodno iskustvo već na privid koji je stvorila svijest na pozadini prethodnog iskustva. To znači da osoba, izvodeći duhovnu praksu (bez obzira radi li se o molitvi, meditaciji i slično) prima iskustvo osjećaja, stvarno iskustvo, iskustvo opažanja Duhovnog svijeta. U njemu se manifestira nešto što se ne može riječima opisati. I ovdje, Primarna svijest, budući da ima dovoljnu povezanost s Osobnošću, prima odjeke, bljeskove. Ne prima informacije koje je Osobnost opazila.

Primarna svijest prima samo odjeke. Ne cijeli plamen vatre, već daleke mrlje svjetlosti i laganu toplinu. Ali na temelju toga stvara svoju iluziju. I nakon što osoba završi duhovnu praksu ili molitvu, nakon određenog vremena prisili ga na analizu: “Što si osjećao? Što si opazio?” I već nameće nešto svoje … u interpretaciji sustava. To apsolutno nije pravo iskustvo … Osobnost prima istinsko iskustvo, a svijest stvara iluziju zasnovanu na ovom iskustvu. A u budućnosti počinje govoriti Osobnosti: “Moraš osjetiti to i to…” i na taj je način odvodi u materijalni svijet. Zbog nje osjeća fizičke manifestacije koje je osjećala tijekom prakse.

Ali opet, što se dogodilo tijekom prakse? Kad je Osobnost došla u kontakt s onim nepoznatim dok je sticala duhovno iskustvo, prirodno je da su se odvijali i drugi procesi, jače manifestacije drugih vrsta energija. To je uobičajena fizika. U fizičkom tijelu postoje i odjeci tih manifestacija. A svijest, naglašavam opet, Primarna svijest ih opaža. Kasnije, ona vara Osobnost govoreći: “Nećeš uspjeti. Došao si tamo slučajno. Ali sada, da bi se tamo utvrdio, prvo moraš stvoriti u sebi te senzacije u fizičkom tijelu. Moraš biti u izmijenjenom stanju svijesti …” I počinje govoriti što je percipirala, ali uvijek nadopunjujući nešto. Osoba, pokušavajući nešto učiniti, čini to uz pomoć svijesti, a to ne funkcionira.

Kasnije joj svijest počinje govoriti: “Je li to bilo iskustvo ili je to bila samo iluzija? Ili neka vrsta auto-sugestije, samo-hipnoze? Možda je bila halucinacija, možda su se stvari jednostavno uskladile s tim da si to osjećao. U stvari, kao što vidiš, to ne postoji. A što drugi ljudi kažu o tome? Oni, također, padaju u zabludu, u iluziju. To je neka vrsta fanatizma koji iz njih govori, neka vrsta mentalnih poremećaja zbog kojih vide nešto što ne postoji. Ako to budeš prakticirao i činio i ti ćeš naići na iste probleme. Stoga, bolje da to ne radiš. Zašto? Pokušao si, nisi uspio. Dakle, to ne postoji.”

Ovako, često i glupo, svijest jednostavno odvodi ljude s pravog puta zamjenjujući ga nekakvim elementarnim, recimo to tako, trodimenzionalnim kazališnim predstavama, tjerajući čovjeka da fizički nešto napravi, izvodi neke vrste prakse, pravilno sjedi, pravilno stoji… Ali kakve veze ima u kojem se položaju nalazi vaše tijelo?! Kakve veze ima ono što radite u trodimenzionalnosti?! Bilo da udarate bubanj, gomilate kamenje ili izvodite neki drugi ritual – to je samo ritual i to je upravo ono što vam sustav nameće.

Bog … On je blizu. Bliži je od vaše karotidne arterije. Vrlo je blizu i vrlo je lako doći do Njega. Ali nešto puno veće od planine vam stoji na putu. Svijest vam je na putu, a svijest je dio sustava. Odnosno, mrtvi stoje na putu prema Životu. I to se mora zapamtiti!

Ni pod kojim se uslovima ne treba fokusirati na ono što vam govori svijest. Potreban je duhovni impuls, duhovno iskustvo. Moramo naučiti … samo živjeti. Život je lijep. I bez obzira na to što svijest kaže i ma koliko vas uvjeravala da “nećete uspjeti i da ništa ne možete učiniti”- to se vas ne tiče. To ona govori samo o sebi jer svijest to zaista ne može. I stvarno ona ne zna ništa o Duhovnom svijetu. Samo odjeke o kojima komuniciraju ljudi koji su nešto shvatili, a ona iz toga pravi iluzorne slike. Stoga je glavna stvar nastaviti dalje i ne odustajati. Nemojte slušati vodiče koji vas ne vode na pravo mjesto … Mislio sam na svijest. Jer vaša svijest nije vaša, ona je dio sustava i to se ne smije zaboraviti. Tada će sve biti u redu, tada ćete uspjeti.

Zh: Da … kad živiš opažanjem kroz osjećaje, tada jednostavno živiš. Ipak, i ovdje postoji ogromna razlika, to je kao da udišete zrak i iznutra jednostavno znate… kako je … disati … i to je to. Svijest ne daje slobodu Osobnosti. Trebamo znati da ako je jednom uspjelo, uspjet će i drugi put. Nemojte kriviti sve oko sebe za svoj neuspjeh jer to je samo trik, to je “pozdrav” svijesti kada traži neprijatelja izvana. Jednostavno treba shvatiti da svijest postavlja takve prepreke jer za nju nije korisno da postanete duhovno slobodni. Kada shvatite da je ovo samo djelo svijesti, da ona tako djeluje, ne borite se s njom već se samo otvorite dalje i više za slobodu. To znači da razumijete da je sve vrlo jednostavno, da niste vezani za prošlost i da niste vezani za budućnost. Shvaćate da je u duhovnoj praksi stalno “sada” i da je to stvarni Život. A u stvarnom Životu svaki je trenutak jedinstven. (Nema ponavljanja.)

T: To je apsolutno u redu.

Zh: Tada jednostavno živite iz unutarnjeg, ispunjeni ste iznutra. Tu razliku vidite, ne onda kada čovjeka gledate zemaljskim očima već kada gledate unutarnjim, duhovnim pogledom. Postaje vrlo lako razlikovati istinu od laži jer, bez obzira tko što rekao, vi osjećate što se uistinu događa … Čovjek za vas postaje poput otvorene knjige: sve njegove misli koje dolaze iz svijesti su vam vidljive, vide se u cijeloj svojoj biti jer vi osjećate, a osjećaje se ne može prevariti. Osjećate kad je netko je iznutra prazan i kad ono što emitira njegova svijest nije duhovno iskustvo.

Osjećate i one koji su poput vas u stalnoj praksi, one koji žive po Duhovnom svijetu, koji su ispunjeni ovom bliskom i dragom Božjom ljubavlju. Vidite njihovu duhovnu suštinu jer je osjećate iznutra i razumijete da iza nje postoji nešto više, nešto što vas ujedinjuje.

I ovo iskustvo nije poput onoga koje je bilo u uobičajenom životu kada ste sviješću usmjeravali svoju pažnju. Jer u trodimenzionalnosti ste hranili slike … zapravo, hranili ste svoju svijest. Kad počnete živjeti u Duhovnom svijetu, tada je sva vaša pažnja, kroz duboke unutarnje osjećaje, usmjerena prema Bogu. Vaša pažnja usmjerena je kući, prema Izvoru. Jednostavno živite po Duhu. Svatko bira kako će živjeti; svatko bira sam.

SVIJEST JE IGROKAZ KOJI IGRA IGRU “NAŠIH ŽIVOTA”

IM: Da, tako je. Postavimo umjetnika na pozornicu. Što vidimo? Činjenica je da glumi na pozornici i igra neku vrstu uloge. Ali, cijeli život umjetnika ostaje izvan pozornice … Zapravo se sve fraktalno ponavlja u ovom materijalnom svijetu … Zanimljiv primjer, ali prezimena nećemo spominjati. Jedan je čovjek igrao ulogu kralja Salomona u kazalištu. Svoju ulogu odigrao je tako uvjerljivo da su se mnogi divili njegovoj glumi i glumca doživljavali mudrim kao da ja sam kralj Salomon. A u životu, on je običan alkoholičar. Eto pravde.

T: Kralj …

IM: Toliko o kralju. Ali ljudi su ga podsvjesno doživljavali gotovo kao samog Solomona.

T: Da, svijest sapliće čovjeka kad živi po materijalnim standardima. I samo se igra s njim poput mačke s mišem. Rezultat ove igre je već poznat. I sve se, naravno, temelji na ljudskom ponosu …

IM: Ono što je također prilično zanimljivo i uvjerljivo je da se svijest samo igra s nama … Mnogi ljudi proučavaju mozak i pokušavaju pronaći svijest u njemu. Ali mozak je posljedica, a ne uzrok. Evo jednostavan primjer. Kada osoba gleda neku vrstu akcije u stvarnosti, ako tada proučavamo njen mozak na MRI opremi, vidimo da se u njemu stimuliraju neuroni. Ako osoba zamisli neku radnju stimuliraju se isti neuroni. To znači da svijest ne razlikuje jednu iluziju od druge. To je također važna točka. Zašto? Jer ono što se događa u ljudskoj svijesti je stvarnost za Osobnost.

Zh: Ovo je vrlo tužna točka, jer ako Osobnost nije duhovno slobodna, tada za nju postoji samo jedna stvarnost, a to je ona koju joj pokazuje Primarna svijest.

IM: Potpuno točno… Na primjer, san. O tome smo već razgovarali i rekli da se osoba tijekom sna osjeća kao u stvarnosti. Osjeća tvrdoću tvrdog materijala i mekoću mekog, osjeća vodu kao vodu, a vatru kao vatru. Međutim, ovo je iluzija.

T: Igore Mihajloviču, postoji još jedna zanimljiva stvar koja kaže da su se od 1970-ih aktivno provodili eksperimenti kako bi se istražilo ima li osoba slobodu izbora ili ne. U posljednje vrijeme aktivno se promovira stav da mozak donosi odluku prije nego što osoba izvrši određene radnje ili je postala svjesna te odluke.

IM: Ali to je stvarno tako. Svijest neke osobe donosi odluku mnogo ranije nego što se osobi prezenitra rezultat, a shodno tome, Osobnost to može shvatiti. To znači, događa se da smo u svađi … na primjer, ti i ja smo počeli raspravljati o nečemu, rezultat je već poznat našoj svijesti, ali mi se i dalje svađamo. Već je odavno odlučeno tko će pobijediti. A kako bi i moglo biti drugačije kada su tvoja svijest, moja svijest i svijest svih onih koji nas čuju – dio jedne cjeline. To je poput igranja šaha sam sa sobom: ma koliko bio mudar, bez obzira na to kako se pokušao prevariti, ipak ćeš pobijediti, ali i izgubiti.

T: Da, šah-mat … Rekli bismo: “Savršeni mat” …

IM: Paradoks leži u činjenici da je ishod ovog spora unaprijed poznat, ali ne i dvojici ljudi koji su u svađi. Oni su samo pijuni u igri sustava. Oboje emitiraju emocije, oboje se brinu, ulažu snagu svoje pozornosti u određene riječi i uhvaćeni su u određene osjećaje. Ali sustav je već predvidio ishod ovog spora.

T: Da, a ishod takve igre je očit i nepovratan ako je vaša pažnja u igri.

IM: Da. Osoba doista ima slobodu izbora. No, taj se izbor ne provodi u svijesti i definitivno nije u mozgu. Ljudi samo ne uspijevaju shvatiti da je osoba prije svega Osobnost.

Osobnost je nematerijalna struktura. Snaga pozornosti, koja je upravo ono što Osobnost ulaže kao nematerijalnu strukturu je u Duhu, a ne u materiji. Da bismo postali apsolutno slobodni i živjeli sretno, istinski sretno i stvarno slobodni, potrebno je upravo tu snagu pozornosti uložiti u razvijanje percepcije kroz osjećaje tj. prema duhovnom razvoju, a ne ulagati u nepotrebne misli i  iluzorne slike kojima vam svijest maše pred nosom i sigurno ne u nepotrebne emocije nametnute od strane svijesti. Jednostavno, potrebno je štedjeti i ulagati pozornost razumno poput fondova. Tada ćete pronaći onu bezgraničnost kojoj težite, ali samo kad joj uistinu težite.

„Iz razgovora “Svijest i Osobnost. Od neizbježno mrtvog do vječno Živog “