Čitav ovaj privremeni svijet samo je iluzija zrcalnih raskrižja koja plijene čovjekovu pažnju lažnim realizmom sjene, njihovom igrom međusobnih promišljanja. To su višestruka ogledala koja čine bit iluzornog svijeta – svijeta mnogih pseudokopija. Ova zrcala, dok se okreću iskrivljuju reflektiranu svjetlost i nisu po svojoj prirodi svjetla. Iluzija nastaje zbog zavođenja osobe željama ovog svijeta, njegove nespremnosti da uđe u pravu stvarnost. Mnogo je odraza koji privlače ljudsku pažnju usredotočujući ga na mrtve. Prava priroda (uključenjem sile Allata) je uspoređena s gorućom svijećom. Kad svijeća izgori, sve vidljivo će nestati i pretvoriti se u ništa. Sve je odraz nečega, njegovog uzroka i posljedice. Ono što privlači ljudsku pažnju: igra ogledala mnogih odraza materijalnog svijeta ili istinski duhovni izvor – dio toga čovjek postaje na kraju. Samo onaj koji nije vezan vidljivim, vodi brigu o svojoj Duši. („Primordijalna ALLATRA fizika“)

IM: Kada su ljudi otvoreni jedni prema drugima i kada percepcija kroz osjećaje dominira u njima, tada se oni stvarno lako razumiju, lako shvate jedni druge. Međutim, čim ih svijest preplavi, javljaju se sumnje: „Kako se međusobno razumijemo? Ja uopće ne govorim tvoj jezik…”- to je to, prestaju se razumjeti … Zašto? Ne zato što ih je svjesnost odvratila, nego zato što je percepcija kroz osjećaje ugašena. Jer osoba je tamo gdje ulaže snagu svoje pažnje. Ako pažnju uložite u svijest, u materiju, tada se percepcija kroz osjećaje isključuje.


T: Postoji takvo mišljenje da kada osoba počne osjećati više/bolje, tada i sustav počinje više reagirati na nju. Igore Mihajloviču, molim vas, komentirajte ovo?

IM: Zaista je tako, jer sustav uvijek reagira i čini sve kako bi, recimo to tako, čovjeku oduzeo percepciju Duhovnog svijeta. Postavlja mu prepreke na putu. Jer kada se u čovjekovu životu nešto dogodi, tada on počinje obraćati pažnju na ono što se događa, ali tada biva ometen. Sustav ga, kroz svijest, pokušava odvratiti od duhovnog puta kako bi što manje osjećao stvari. Ali to se događa tek kada osoba počne osjećati.

T: Kada osoba postaje nevidljiva za sustav?

IM: Kad osoba živi Duhovni svijet, onda ga sustav jednostavno ne primjećuje. Primjećuje ga samo kad živi materijalni svijet, kad je ovdje, kao što mi ovdje sjedimo, razgovaramo i tako dalje – sada smo vidljivi.

T: Dakle, prvi korak na duhovnom putu je spoznaja sebe.

IM: Da. U stvarnosti, ovaj put o kojem govorimo je jednostavan, elementaran; on daje priliku da se shvati sva suština, dubina. I opet, da naučimo kako funkcionira svijest, da shvatimo da naša svijest nije naša bez obzira koliko paradoksalno to bilo, jer najsmješnije je … to niste vi. To smo već objavili u emisiji, hvala Bogu sada to možemo izraziti. Zašto? Jer to su već potvrdili mnogi neurofiziolozi i drugi ljudi koji istražuju, oni koji promatraju sebe. Sami se suočavaju s činjenicom da svijest stavlja više klipova u točkove nego što pomaže u procesu spoznavanja …

T: Što je razlog za to?

IM: Razlog je taj što je svijest svake osobe dio cjeline. To je poput micelija. Sustav doista postoji. I to, o čemu se govori u religijama, u Bibliji, postoji … đavo postoji… Naravno, on postoji i nitko o tome ne raspravlja. Čovjek ga može nazvati drugačije: može se zvati Univerzalni um, može se nazvati Apsolut, može se zvati Informacijsko polje, može se zvati bilo kako. Ali pogodnije je to nazvati sustav.

Osoba doista ima slobodu izbora. No, taj se izbor ne provodi u svijesti i definitivno nije u mozgu. Ljudi samo ne uspijevaju shvatiti da je osoba prije svega Osobnost.

Osobnost je nematerijalna struktura. Snaga pozornosti, koja je upravo ono što Osobnost ulaže kao nematerijalnu strukturu je u Duhu, a ne u materiji. Da bismo postali apsolutno slobodni i živjeli sretno, istinski sretno i stvarno slobodni, potrebno je upravo tu snagu pozornosti uložiti u razvijanje percepcije kroz osjećaje tj. prema duhovnom razvoju, a ne ulagati u nepotrebne misli i  iluzorne slike kojima vam svijest maše pred nosom i sigurno ne u nepotrebne emocije nametnute od strane svijesti. Jednostavno, potrebno je štedjeti i ulagati pozornost razumno poput fondova. Tada ćete pronaći onu bezgraničnost kojoj težite, ali samo kad joj uistinu težite.

IM: Sustav vlada u trodimenzionalnosti. Ali svijest svake osobe duplicira dio sustava. Sustav, ili vrag, uvijek nastoji postati Bogom ili barem biti smatran takvim. Sustav razumije, svjestan je činjenice da je ništa, da ne može biti jednak i da ne može posjedovati one sposobnosti koje ima Duhovni svijet. Ali pokušava nametnuti takav dojam Osobnostima koje ga slušaju. Opet, kroz što? Kroz svoj dio – kroz svijest. Ali čak i ovaj dio cjeline (svijest) ima individualnost i uvijek se nastoji suprotstaviti svemu. To je taj paradoks koji postoji zbog višestrukih fragmentacija, podjela. Svijest dijeli čak i jednu cjelinu. A ipak, sve ostaje pod kontrolom jedne svijesti ili onoga što nazivamo sustavom. Ovdje nema ništa zbunjujuće. Ovdje je sve točno; sve je uvijek na svom mjestu. Sustav nikada neće dopustiti da bilo koji od njegovih dijelova ima moć nad samim sustavom.

T: Dakle, osoba koja slijedi duhovni put  zapravo bi trebala shvatiti da …

IM: Osoba koja teži, koja ima nešto unutarnje, istinito, nepromijenjeno … Reći ću to na ovaj način, osoba prije svega mora riješiti stvari sa sobom: treba li slijediti duhovni put? Ako se želi igrati – neka se igra. Ako želi razmišljati na ovaj način – dobro, neka razmisli, neka se zabavi. Ali ako osoba to uistinu želi, ako je to doista njen izbor onda treba razumjeti da nema ništa jednostavnije od duhovnog puta. Ne postoji ništa bliže od Duhovnog svijeta. Uvijek je s vama, zato jednostavno morate racionalno upotrijebiti svoju pažnju. To je sve. Vrlo je jednostavno.

IM: Pitanje: “Kako mogu kontrolirati svoju svijest tokom dana?” – dolazi iz svijesti. Odnosno, svijest djeluje umjesto vas … Dakle, glumci na pozornici će se podređivati ​​jedni drugima, glumiti i reći će vam da je sve u redu.

Kad osoba dobije malo slobode od svijesti, shvati da Osobnost ne treba moć nad sviješću. Ona razumije da je to nešto sasvim drugo. Na primjer, ovo je vaše računalo. A kad odete, nećete ga ponijeti sa sobom jer je star, velik i nezgrapan. Ne treba vam.

T: Za Osobnost je važno izaći izvan utjecaja svijesti, izvan njene moći, ali ne je i nadvladati. Zar ne?

IM: Potpuno si u pravu. Prva pobjeda je izaći iz njene kontrole i ispravno raspodijeliti ono što mi zovemo pažnjom. Pažnja djeluje poput grumenčića šećera ili neke ukusne poslastice za medvjeda koji vozi bicikl u cirkusu. Zašto medvjed vozi bicikl? Zato što želi jesti. Isto je sa sviješću, ona počinje raditi za Osobnost kad „želi jesti“. Za nju je grumen šećera – naša pažnja.

Prvi grijeh je, zapravo, trenutak kada je čovjek kao Osobnost povjerovao svojoj svijesti. To je prvo vjerovanje u laž. Upravo je to prvi grijeh. Kada ga je iskušavala svijest, kad su ga kao Osobnost napastvovale iluzije svijesti pomoću nečeg materijalnog.

Pa i u budućnosti jednostavno možemo reći da čovjek, kao Osobnost, u početku nije griješan. Ali tada se postavlja pitanje, ako čovjek kao Osobnost nije griješan, zašto onda prelazi u stanje podosobnosti ili govoreći jezikom religije, zašto završi u paklu? Ali eto, postoji takav koncept kao neaktivnost.

Čovjek kao Osobnost dolazi u ovaj svijet kako bi stekao slobodu od materijalnog svijeta i ujedinio se s Duhovnim svijetom, što znači, da u Duhovni svijet dolazi kao zrelo biće. Ali njegova neaktivnost kao Osobnosti, kada osoba živi svijet iluzije i svu svoju pažnju pretoči u privide iz svijesti, u svoju nezasitnu, iluzornu prirodu, on jednostavno rasipa svoj život. A ona je, recimo, poput ženskog jajašca za koji se ispostavilo da nije oplođeno. Isto je i s Osobnošću, ako nije ‘oplođena’ tada ona postaje podosobnost. Naravno, nastavlja postojanje jer nitko nije ukinuo zakon o očuvanju energije i sve dok postoji energija, sve dok postoji nosilac informacije će postojati. Zbog toga osoba ostaje u stanju podosobnosti.

Ali grijeh kao takav prestaje postojati čim se čovjek kao Osobnost oslobodi ropstva svijesti. Osoba tada počinje postojati samostalno. Ne dopušta da se dogodi ništa loše. Svoje glavne napore i svu svoju pažnju ulaže u Duhovni Svijet, na početku u potragu za putem, a kasnije na to da bude u ovom stanju sve dok ne zadobije Život.

Dakle, grijeh kao takav – ovo je relativan pojam, uglavnom se nameće Osobnosti. Sve je jednostavno. U stvarnosti je uvijek sve vrlo jednostavno. Postoji svijest, postoji Osobnost, postoji Duša kao dirigent. Ako se Osobnost uspjela ujediniti, što znači da je postala oslobođena kontrole svijesti, ako je odbacila svoje veze s njom, ako je vidjela pravu stvarnost onda je ona osjetila Duhovni svijet. A kad netko jednom osjeti Duhovni svijet, tada se više ne želi odmaknuti od njega.

… Kad postaneš čovjek, ta se vrata o kojima smo razgovarali otvaraju pred tobom. Kad se osoba nada da će se približiti tim vratima kako bi izašla, počinje promatrati. Prije svega, proučava kako nastaje misao i kako se kontrolira. Ona shvaća da je važno gdje stavlja snagu vlastite pažnje (ili, kako su rekli u zoroastrizmu, gdje usmjerava misao ili ono na što se koncentrira). Što je koncentracija? To je investicija pažnje. Znači, ovdje se možemo poigrati riječima, ali suština se zbog toga neće promijeniti.

T: Znači, Osobnost opaža trodimenzionalnost i situacije u njoj na način na koji ih primarna svijest predstavlja. Figurativno rečeno, to je slučaj kada, primjerice, radite u uredu, a vaš beskrupulozan računovođa neprestano zaviruje prema vama i odvraća vas svojim razgovorima, ali istodobno vam je proturio neke papire da potpišete i u osnovi, naravno, laže o onome što se zapravo događa u tvrtci. Štoviše, kako bi sljedeći put dobio što je moguće više novaca, priča vam da je, navodno, to vaš život, da su to vaši problemi, a ne ono što je on izmislio radi vlastite koristi.

U ovoj alegoriji, beskrupulozni računovođa je primarna svijest koja prikriveno radi i za Osobnost i za sekundarnu svijest. Ali u tome se uvijek povodi isključivo vlastitim materijalnim interesima, a naplata se vrši preko pažnje Osobe.

IM: U osnovi, to je istina. Usredotočili smo svoju pozornost na nešto, uložili smo snagu naše pozornosti, tj. platili smo show koji naša svijest igra za nas. I glumci u našim glavama počeli su se miješati. Počinju razgovarati o ovom ili onom. No, može li sama osoba izgovoriti barem jednu riječ? Ne može! I ovdje se još jednom suočavamo s činjenicom da, budući da osoba sama ne može artikulirati niti jednu riječ…pa…. tko je ta osoba? Je li ona svijest? Ne – ona je Osobnost. Dakle, u stvarnosti, čovjek je Osobnost. Svijest može govoriti, komunicirati … Ako uklonimo svijest (ako je isključimo) nećemo moći verbalno razgovarati kao što mi sada razgovaramo. Zašto? Jer Osobnost, kao što smo već rekli, ne može ulaziti u interakciju s trodimenzionalnim svijetom već uzajamno djeluje samo s primarnom sviješću.

Kad znate za ovo, razumijete i obraćate pažnju na vlastitu svijest, na svoju vlastitu reakciju uma. Jeste li u vanjskom? U sukobu? U razdvajanju? Da li vam svijest privlači još jednog neprijatelja? Ili osjećate Istinu, vidite manifestacije sustava na globalnoj razini i ne predajete se njegovim provokacijama? Ovdje se postavlja pitanje, kome trenutno služite? Gdje vam je trenutno pažnja? Osjećate li Duhovni svijet u sebi? Što sada njegujete u sebi?