Prije nekoliko dana slučajno sam naišla na vrlo zanimljiv internetski članak Alexandera Kazakevicha pod naslovom Nema inteligentne materije! Naslov me zaintrigirao i nakon što sam pročitala članak, pojavila se želja da podijelim s vama čudesne informacije o znanstvenim istraživanjima prošloga stoljeća o duši, prirodi misli i smještaju svijesti u ljudskom mozgu, odnosno njenom odsustvu. Posebno je lijepo otkriti da su se neki svjetski priznati znanstvenici, unatoč općem materijalističkom vektoru razvoja znanosti, poprilično približili istini koja je nedavno postala dostupna širokoj publici onih koji traže odgovore na vječna pitanja: „Tko je ljudsko biće?”, “Zašto smo ovdje?”,”Kako je sve strukturirano u svemiru?” itd. Istina se pojavila zahvaljujući Iskonskom Znanju koje je u naš svijet donio Bodhisattva Rigden Djappo u izvanrednoj, jedinstvenoj knjizi AllatRa.
Neću vas više držati u neizvjesnosti i odmah ću objaviti spomenuti članak.
ŠTO JE DUŠA?
Ako pitamo ateista što je duša, on ili ona će najvjerojatnije reći da je to “unutarnji, psihički svijet čovjeka, ljudska svijest” (Rječnik objašnjenja, Ozhegov). Sad usporedimo takvu definiciju s mišljenjem vjernika (otvorimo Dalov rječnik u tu svrhu): „Duša je besmrtno duhovno biće obdareno umom i voljom“. Prema prvima, duša je svijest koja je po defaultu proizvod ljudskog mozga. Prema potonjem, duša nije derivat ljudskog mozga, već je ona “mozak”, um sam po sebi, mnogo moćniji, pa čak i besmrtan. Dakle, koja je od dvije strane u pravu?
Da bismo odgovorili na pitanje, poslužimo se samo činjenicama i razumnom logikom jer na to se oslanjaju ljudi pri zaključivanju s uporištem u materijalističkome.
Počet ćemo s pitanjem je li duša proizvod moždane aktivnosti. Prema službenoj znanosti, mozak je središte kontrole čovjeka: on prima i obrađuje informacije koje dolaze iz svijeta i on odlučuje kako bi se osoba trebala ponašati u određenoj situaciji. Sve ostalo, uključujući ruke, noge, glavu, uši, želudac, srce itd. za mozak predstavlja svojevrsno odijelo koje osigurava rad središnjeg živčanog sustava. Isključite mozak osobe i osoba će prestati postojati. Stvorenje s isključenim mozgom prije se može nazvati vegetacijom, nego ljudskim bićem budući da mozak znači svijest (i sve psihičke procese), dok je svijest zaslon kroz koji osoba istražuje sebe i svijet oko sebe. Isključite zaslon i što ćete vidjeti? Ništa, osim mraka. Postoje činjenice koje pobijaju tu teoriju.
1940. dr. Augustíne Iturricha dao je senzacionalističku izjavu u Antropološkom društvu u Sucreu (Bolivija): rekao je da je svjedokom da je čovjek mogao sačuvati sva obilježja svijesti i razuma bez mozga, organa izravno odgovornoga za relevantne funkcije.
Iturricha i dr. Ortiz dugo su proučavali povijest bolesti 14-godišnjeg dječaka, pacijenta na klinici dr. Ortiza. Tinejdžer se žalio na glavobolje. Liječnici nisu otkrili nikakva odstupanja ni u rezultatima pretraga, kao ni u njegovom ponašanju, tako da izvor glavobolja nije utvrđen do dječakove smrti. Kad su obavili autopsiju, liječnici su bili zaprepašteni: cijela masa njegovog mozga bila je potpuno odvojena od unutarnje šupljine lubanje! Odnosno, dječakov mozak bio je potpuno odvojen od njegovog živčanog sustava i “živio” je samostalno. Postavlja se pitanje: kako je pokojnik razmišljao, ako mu je mozak, tako reći, „bio na beskonačnom dopustu“?
Još jedan poznati znanstvenik prof. Hufeland (Njemačka) govori o neobičnom slučaju u svojoj praksi. Jednom je obavio autopsiju lubanje pacijenta koji je ostao paraliziran nedugo prije smrti. Do samoga kraja pacijent je sačuvao sve mentalne i fizičke sposobnosti. Ishod ispitivanja liječnika je šokirao – umjesto mozga lubanja je sadržavala … oko 300 grama vode!
Slična se priča dogodila 1976. u Nizozemskoj. Nakon seciranja lubanje 55-godišnjeg Nizozemca Jana Herlinga, patolozi su umjesto mozga otkrili malu količinu bjelkaste tekućine. Kad su to rekli rodbini pacijenta, oni su se ozbiljno razbjesnili i čak se obratili sudu, smatrajući “šalu” liječnika ne samo glupom, već i uvredljivom s obzirom da je Jan Herling bio jedan od najboljih urara u zemlji! Da bi izbjegli parnicu, liječnici su morali rodbini predočiti dokaze o svojoj nevinosti i tako smiriti situaciju. Međutim, priča je dospjela u tisak i bila je glavna tema rasprave gotovo mjesec dana.
ČUDNA DENTALNA PRIČA
Činjenicu da svijest može postojati neovisno o mozgu potvrdili su nizozemski fiziolozi. U prosincu 2001. dr. Pim van Lommel i dvojica njegovih kolega obavili su opsežne preglede ljudi koji su preživjeli kliničku smrt. Rezultati njihovih eksperimenata objavljeni su u prestižnom britanskom časopisu The Lancet. Naime, u članku pod naslovom Iskustva bliska smrti preživjelih od srčanog zastoja: prospektivna (dužeg trajanja s više ispitanika) studija u Nizozemsko,j dr. Pim van Lommel govori o izvanrednom slučaju koji je zabilježio jedan od njegovih kolega:
“Tijekom noćne smjene hitna pomoć dovodi 44-godišnjeg cijanotičnog, komatoznog muškarca u jedinicu za koronarnu skrb. Prolaznici su ga pronašli otprilike sat ranije na livadi. Nakon prijema stavljen je na aparat za umjetno disanje bez intubacije te je izvedena masaža srca i defibrilacija. Kada se intubiralo pacijenta, ispostavilo se da ima protezu u ustima. Uklonio sam gornju protezu i stavio je u ormarić na kotačićima. U međuvremenu, nastavljamo s postupkom oživljavanja. Nakon otprilike sat i pol pacijent ima dovoljno srčanog ritma i krvnog tlaka, ali je i dalje ventiliran i intubiran te je i dalje u komi. Premješten je na odjel intenzivne njege kako bi se nastavilo s umjetno održavanim disanjem. Tek nakon više od tjedan dana ponovno se susrećem s pacijentom koji je sada vraćen na kardiološki odjel. Raspoređujem njegove lijekove. U trenutku kad me ugledao, kaže: “O, ovaj medicinski tehničar zna gdje je moja proteza”. Jako sam iznenađen. Zatim pojašnjava: “Da, bili ste tamo kad sam doveden u bolnicu, izvadili ste mi protezu iz usta i stavili ih u pomični ormarić, na njemu su bile sve ove boce, a ispod je bila ta ladica u koju ste stavili moju protezu.” Posebno sam bio zapanjen jer sam se sjetio da se to događalo dok je čovjek bio u dubokoj komi i u postupku oživljavanja. Na moja daljnja pitanja ispostavilo se da je čovjek odozgo gledao sebe kako leži u krevetu i kako ga medicinsko osoblje pokušava oživljavati. Također mogao je pravilno i u detalje opisati malu prostoriju u kojoj je oživljavan, kao i izgled prisutnih poput mene. Sjeća se svog velikog straha da ćemo ga prestati oživljavati i da će umrijeti. I istina je da nismo bili optimistični pacijentovom prognozom zbog vrlo lošeg zdravstvenog stanja u kojem se nalazio kad je zaprimljen. Pacijent kaže da nam je očajnički, ali bezuspješno pokušavao dati do znanja da je još uvijek živ… ”
Kako bi izbjegli bilo kakve prozivke zbog nedovoljne valjanosti istraživanja, znanstvenici su temeljito proučili sve čimbenike koji bi mogli utjecati na priče pacijenata. Izuzeli su sve slučajeve takozvanog lažnog sjećanja (situacije kada se osoba čuvši za iskustva bliska smrti (NDE) od drugih ljudi, iznenada “prisjeti” onoga što nikada nije doživjela), vjerskoga fanatizma i drugih sličnih slučajeva. Saževši oko 509 slučajeva kliničke smrti, znanstvenici su došli do sljedećih zaključaka:
1. Svi su se pacijenti dokazali da su mentalno zdravi. Bili su to muškarci i žene od 26 do 92 godine, različitog obrazovanja, vjernici i nevjernici. Neki od njih čuli su i ranije za iskustva bliska smrti, drugi nisu.
2. Svi su pacijenti imali iskustvo blisko smrti kada im je funkcija mozga bila obustavljena.
3. Iskustva bliska smrti ne mogu se objasniti deficitom plinova u stanicama središnjega živčanog sustava.
4. Spol i dob pacijenta značajno utječu na dubinu NDE-a. Žene obično imaju dublja iskustva od muškaraca.
5. Iskustva bliska smrti pacijenata slijepih od rođenja ne razlikuju se od iskustava videćih pacijenata.
U zaključnom dijelu članka dr. Pim van Lommel iznosi potpuno senzacionalne tvrdnje. Kaže da “svijest nastavlja postojati čak i kad mozak više ne funkcionira” i da “mozak nije inteligentna materija, već puki fizički organ sa strogo određenim funkcijama”. “Sasvim vjerojatno”, napominje znanstvenik, “ne postoji inteligentna materija kao takva.”
JE LI MOZAK NESPOSOBAN ZA RAZMIŠLJANJE?
Slične zaključke izvukli su britanski istraživači Peter Fenwick iz Londonskog instituta za psihijatriju i Sam Parnia iz Centralne klinike u Southamptonu. Znanstvenici su pregledali pacijente koji su preživjeli kliničku smrt.
Kao što je poznato, nakon srčanog zastoja, zbog prestanka cirkulacije krvi te opskrbe kisikom i hranjivim tvarima te stoga što se mozak osobe “isključuje”, a kako mozak više ne funkcionira tako bi trebala nestati i svijest. Međutim, ništa se slično ne događa. Zašto? Možda određeni dio mozga i dalje funkcionira unatoč činjenici da osjetljiva oprema ne bilježi nikakve signale. Ali u trenutku kliničke smrti mnogi ljudi osjećaju kako “izlijeću” iz svog tijela i lebde iznad njega. Lebdeći na oko pola metra iznad tijela, jasno vide i čuju što rade i govore liječnici prisutni u sobi. Kako ovo objasniti?
Pretpostavimo da se ovo može objasniti “nekoordiniranošću između živčanih centara koji kontroliraju vizualne i taktilne senzacije, kao i osjećaj ravnoteže” ili, da bude jasnije – halucinacijama mozga, kada je mozak u akutnom deficitu kisika i zato izvodi takve “trikove”. Ipak, prema britanskim istraživačima, neki koji su preživjeli kliničku smrt i došli k svijesti mogli su točno reći o čemu je medicinsko osoblje razgovaralo tijekom reanimacije. Štoviše, neki od njih detaljno su opisali što se istodobno događalo u susjednim prostorijama do kojih su im “mašta” i halucinacije teško mogle doći! Ili su možda neodgovorni „nekoordinirani živčani centri koji kontroliraju vizualne i taktilne senzacije“, privremeno izvan kontrole, odlučili šetati bolničkim hodnicima i odjelima?
Objašnjavajući razloge zbog kojih su pacijenti koji su preživjeli kliničku smrt mogli znati, čuti i vidjeti što se događa u drugim dijelovima bolnice, dr. Sam Parnia kaže: „Mozak se, kao i bilo koji drugi organ ljudskog tijela, sastoji od stanica i nije u mogućnosti misliti. Međutim, može raditi kao uređaj koji prikazuje misli. Tijekom kliničke smrti svijest koja funkcionira bez obzira na mozak koristi mozak kao zaslon, kao TV uređaj koji prima valove, a zatim ih pretvara u zvukove i slike.” Njegov kolega dr. Peter Fenwick donosi još hrabriji zaključak: “Svijest može itekako postojati nakon tjelesne smrti.”
Imajte na umu dvije važne točke: “mozak nije u stanju razmišljati” i “svijest može itekako postojati nakon tjelesne smrti”. Da je ovo rekao filozof ili pjesnik, to bi bilo razumljivo jer takva je osoba daleko od svijeta egzaktnih znanosti! Ali ove su riječi izrekli uvaženi europski istraživači. I nisu jedini koji su tako zaključili.
John Eccles, svjetski priznati suvremeni neurofiziolog i dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu, također je vjerovao da psiha nije funkcija mozga. Zajedno sa svojim kolegom neurokirurgom Wilderom Penfieldom koji je izveo više od 10.000 operacija na mozgu, Eccles je napisao knjigu pod naslovom Ljudska misterija. U ovom radu autori nedvojbeno tvrde da “ne sumnjaju da čovjekom upravlja NEŠTO izvan tijela. Profesor Eccles napominje: „Mogu eksperimentalno potvrditi da se rad uma ne može objasniti funkcioniranjem mozga. Um postoji neovisno izvan mozga.” Prema njegovu mišljenju, “um ne može biti predmetom istraživanja … Pojavnost uma, baš kao i života, najveća je religijska misterija.”
Wilder Penfield, koautor knjige, dijeli Ecclesovo mišljenje i dodaje da je nakon njegovih dugogodišnjih studija mozga došao do uvjerenja da se “energija uma razlikuje od energije moždanih živčanih impulsa”.
Dvojica drugih dobitnika Nobleove nagrade, neurofiziolozi David Hubel i Torsten Wiesel, u svojim su govorima i znanstvenim radovima više puta spominjali “da bi se utvrdila veza između mozga i uma treba razumjeti što čita i dekodira informacije koje dolaze iz osjetilnih organa.” Međutim, prema istraživačima, “to se ne može učiniti”.
“Izvodio sam brojne operacije na mozgu i, dok sam secirao lubanju, nikad tamo nisam vidio um. Kao što tamo nisam našao ni svijest… “
Alexander Vvedensky, psiholog i filozof, profesor Sveučilišta u Sankt Peterburgu, u svom djelu Psihologija bez metafizike (1914.) napisao je da je „uloga psihe u sustavu materijalnih procesa regulacije ponašanja apsolutno neprimjetna i ne postoji zamislivi most između funkcioniranja mozga i sfere psihičkih ili mentalnih fenomena, uključujući svijest.”
Nikolai Kobozev (1903.-1974.), istaknuti sovjetski kemičar i profesor Moskovskog sveučilišta, u svojoj monografiji Vrijeme napisao je izjave potpuno buntovne za svoga čisto ateističkoga vremena. Na primjer: „Ni stanice, a ni molekule, kao ni atomi, ne mogu biti odgovorni za procese razmišljanja i pamćenja“, „Ljudski um ne može biti rezultat evolucijske transformacije informacijskih funkcija u funkcije razmišljanja. Potonja sposobnost mora nam biti dana, ali ne i stečena tijekom evolucije.” “Čin smrti odvajanje je privremenog “snopa” osobnosti od protoka vremena. Takav je paket potencijalno besmrtan… “
Još jedno autoritativno i cijenjeno ime je Valentin Voino-Yasenetsky (1877.-1961.). Bio je istaknuti kirurg, doktor medicinskih znanosti, duhovni književnik i nadbiskup. 1921. godine u Taškentu, gdje je Voino-Yasenetsky radio kao kirurg i istovremeno bio svećenik, Mjesni izvanredni odbor pokrenuo je liječnikov slučaj. Jedan od kolega kirurga, profesor S. A. Masumov, prisjetio se sudskog ročišta:
“U to vrijeme, dok je Ya.H. Peters bio na čelu Izvanrednog odbora Taškenta odlučio je slučaj pretvoriti u pokazno suđenje. Izvrsno isplanirana i režirana izvedba nije uspjela, kad je predsjednik pozvao Voino-Yasenetskyja na sud u svojstvu vještaka:
“Svećeniče i profesore Voino-Yasenetsky, kako možete noću moliti, a danju rezati ljude?”
Zapravo, patrijarh Tihon, nakon što je saznao da se Voino-Yasenetsky zaredio, blagoslovio ga je da nastavi s kirurškim zahvatima. Otac Valentin nije ništa objasnio Petersu, već je samo rekao:
“Ja režem ljude da bih ih spasio, a zbog čega vi „sjeckate“ ljude, gospodine javni tužitelju?”
Publika je na duhovit odgovor odgovorila glasnim smijehom i pljeskom. Sve su simpatije sada bile na strani svećenika-kirurga. Pljeskali su mu i radnici i liječnici. Peters je očekivao da bi sljedeće pitanje trebalo promijeniti raspoloženje radničkog dijela publike:
„Kako možete vjerovati u Boga, svećeniče i profesore Voino-Yasenetskyja? Jeste li ga ikad vidjeli, tog svog Boga? “
“Pa, zaista nisam vidio Boga, gospodine javni tužitelju. No, obavio sam brojne operacije na mozgu i dok sam ga secirao, ni tamo nikada nisam vidio um. Nikada nisam tamo našao svijest. “
Zvonce predsjedavajućega nije moglo nadglasati dugotrajni smijeh cijele publike. „Slučaj: Liječnik“ propao je.”
Otac Valentin znao je o čemu govori. Nekoliko desetaka tisuća operacija koje je izveo uključujući operacije na mozgu, uvjerilo ga je da mozak nije prebivalište ljudskog uma ili svijesti. Do takvog je zaključka prvi puta došao još u mladosti, promatrajući mrave.
Poznato je da mravi nemaju mozak, ali nitko ne može reći da im nedostaje um. Mravi rješavaju složene inženjerske i društvene zadatke: izgradnju mravinjaka, ustrojavanje višerazinske društvene hijerarhije, obrazovanje mladih mrava, skladištenje hrane, obranu teritorija itd. “U ratovima između mravi koji nemaju mozak uvijek postoji jasna namjera, a time i racionalnost koja se ne razlikuje od ljudske”. Stoga je Voino-Yasenetsky primijetio: „Znači li to da čovjeku nije potreban mozak da bi bio svjestan sebe i racionalno djelovao?
Kasnije, stekavši dugogodišnje iskustvo u kirurgiji, otac Valentin ishodio je mnoštvo dokaza svojih pretpostavki. U jednoj od svojih knjiga govori o jednom slučaju: „Isecirao sam ogromni apsces (oko 50 cm3 gnoja) kod mladog ranjenika. Apsces mu je uništio cijeli lijevi prednji režanj, ali nakon operacije nisam uočio ni najmanje mentalne nedostatke. Isto mogu reći o drugom pacijentu operiranom zbog ogromne ciste moždanih pregrada. Kad sam mu secirao lubanju, na svoje veliko iznenađenje otkrio sam da je cijela desna polovica bila prazna, dok je lijeva moždana hemisfera bila zgnječena gotovo do neprepoznatljivosti. “
U njegovom posljednjem autobiografskom djelu pod naslovom Zavolio sam patnju… (1957.) koji otac Valentin nije sam napisao, već ga je diktirao drugoj osobi (1955. potpuno je izgubio vid), više ne nalazimo pretpostavke mladoga istraživača, već uvjerenja iskusnoga i mudrog znanstvenika: 1. „Mozak nije organ misli ili osjećaja” i 2. „Duh boravi izvan mozga, određujući njegovu aktivnost i cijelo naše postojanje, dok mozak funkcionira kao odašiljač, primajući signale i prenoseći ih tjelesnim organima.”
“Postoji nešto u ljudskom organizmu odvojivo od njega, a ono može čak i nadživjeti ljudsko biće.”
A sad, osvrnimo se na mišljenje osobe izravno uključene u znanost o mozgu. Radi se o neurofiziologinji, akademkinji Ruske akademije medicinskih znanosti, ravnateljici Istraživačkog instituta za ljudski mozak Nataliji Bekhterevoj:
„Prva osoba od koje sam čula hipotezu da ljudski mozak percipira misli izvana bio je dobitnik Nobleove nagrade dr. John Eccles. Tada mi se to činilo apsurdnim. Međutim, kasnije studije provedene u našem Istraživačkom institutu za ljudski mozak u Sankt Peterburgu posvjedočile su da nismo u mogućnosti objasniti mehanizam kreativnog procesa. Mozak može generirati samo najjednostavnije misli, npr. kako listati stranice knjige koju čitamo ili miješati šećer u šalici; dok je kreativni proces manifestacija potpuno nove kvalitete. Budući da sam vjernica, priznajem Gospodinovo sudjelovanje u upravljanju procesom razmišljanja.”
Kada su Nataliju Bekhterevu pitali može li na temelju dugogodišnjih studija u Institutu za ljudski mozak priznati postojanje duše, unatoč činjenici da je nekada bila komunistkinja, kao istinska znanstvenica potpuno je iskreno odgovorila:
“Ne mogu ne vjerovati onome što sam osobno čula i vidjela. Znanstvenik nema pravo odbacivati činjenice samo zato što se ne uklapaju u dogmu ili svjetonazor… Cijeli život proučavam živi ljudski mozak. I baš kao i svi drugi, uključujući ljude iz drugih područja, neizbježno sam se suočavala s “neobičnim fenomenima” … Sad se može objasniti mnogo toga. Ali ne sve… Ne želim se pretvarati da takvi fenomeni ne postoje … Sažetak naših materijala je sljedeći: određeni dio ljudi nastavlja postojati u drugom obliku kao nešto što se odvaja od tijela i ne bih to htjela nazivati drugačije nego “dušom”. Doista, postoji nešto u ljudskom organizmu što se može odvojiti od njega i čak nadživjeti ljudsko biće.”
I evo još jednog mjerodavnog mišljenja. Akademik Peter Anokhin, istaknuti fiziolog 20. stoljeća, autor 6 monografija i 250 istraživačkih radova, u jednom od svojih djela piše: „Nijedna „misaona“ operacija koja se pripisuje „umu“ još uvijek nije izravno povezana s određenom regijom mozga. Ako u principu ne možemo razumjeti kako se točno pojavljuju psihički procesi kao rezultat funkcioniranja mozga, ne bi li bilo logičnije misliti da psiha nije moždana funkcija kao takva i predstavlja manifestaciju neke druge – nematerijalne duhovne moći?”
“Ljudski mozak je televizor, dok je duša cijela televizijska stanica.”
Dakle, znanstvena zajednica i dalje često izgovara riječi koje se čudesno podudaraju s glavnim postulatima kršćanstva, budizma i drugih masovnih religija svijeta. Polako i pažljivo, ali kontinuirano znanost dolazi do zaključka da mozak nije izvor misli i svijesti, već samo služi kao njihov odašiljač. Pri tome, jedini pravi izvor našeg Jastva, naših misli i svijesti može biti (nadalje ponavljamo izjavu Natalije Bekhtereve) „nešto što se može odvojiti od tijela, pa čak i nadživjeti ljudsko biće“. To “nešto”, ako to direktno kažemo, nije ništa drugo doli ljudska duša.
Početkom 1980-ih, na međunarodnoj istraživačkoj konferenciji poznatoga američkog psihijatra Stanislava Grofa, sovjetski akademik prišao je Grofu nakon jednog od njegovih govora i počeo dokazivati da su sva ljudska psihička čuda koja su Grof i drugi zapadni istraživači otkrili skrivena u nekoj od regija mozga. Jednom riječju, nema potrebe za izmišljanjem bilo kakvih nadnaravnih razloga ili objašnjenja, jer svi su razlozi na jednom mjestu – ispod nečije lubanje. Akademik je glasno i značajno kucnuo prstom po čelu. Profesor Grof malo je razmislio pa rekao:
“Recite mi, dragi kolega, imate li televizor kod kuće? Zamislite da se pokvario i da ste nazvali TV servisera. Stigao je serviser, otvorio televizor, poigrao se tamo nekim prekidačima i upalio ga. Bi li vas to doista uvjerilo da sve TV stanice stanuju u toj kutiji?”
Akademik nije našao ništa shodno kao odgovor profesoru. Njihov razgovor gotovo je odmah završio.
SAŽETAK
Potpunu jasnoću i cjelovito razumijevanje rezultata relevantnih istraživanja i studija pruženo Primordijalno znanje o složenoj višedimenzionalnoj ljudskoj energetskoj strukturi, kako je izloženo u knjizi AllatRa, koju vrijedno je čitanja za svakog stanovnika planete Zemlje. U člancima:
• Čovjekova energetska struktura. Krnja piramida s odvojenim vrhom
• Četiri ljudska aspekta. Zašto suvremenici o njima ne znaju ništa?
• Otkriven je razlog zašto se osjećaji pojavljuju u čovjeku! Aspekti – amigdala – emocije
• Osobnost i svijest. Život vrijedan razumijevanja
objavljenima na našoj web-stranici, možete pronaći detaljniji pregled podataka koji se odnose na Osobnost, Dušu, svijest, mozak, misli, osjećaje, njihovu prirodu i funkcioniranje.
Činjenica da je ljudski mozak prijamnik, dok su TV stanice koje emitiraju signale primljene mozgom smještene izvan fizičkog mjesta mozga, bile su poznate mnogim drevnim civilizacijama prije tisuća i tisuća godina. Naši preci koji su živjeli na različitim kontinentima u različito doba bili su svjesni takvih znanja koja su znatno nadmašuju razumijevanje suvremenih znanstvenika. To su znanje za nas u kamen uklesali naši preci, nemarni potomci koji su sve vitalno važne informacije izgubili u prašini vremena. Ovo se znanje zapravo čuvalo za svakoga s obzirom da je smisao života svih ljudi jedinstven – postati duhovno i besmrtno biće.
Pripremila Julia Matveyeva (Rusija)
Prevela: Helena Milardović
IZVOR: rgdn.info