Jednostavan primjer je ljudska misao. Zašto znanstvenici još uvijek ne mogu pratiti njeno podrijetlo? Zato što je njezino formiranje povezano sa suptilnim energijama različitih dimenzija, u kojima čovjek također postoji ili, bolje rečeno, u kojem dijelu se nalazi njegova energetska struktura. U našoj dimenziji manifestiraju se grube energije, takoreći derivati navale koju su zabilježili znanstvenici promatrajući paljenje neurona u mozgu. Općenito, treba napomenuti da su sve dimenzije, prostor i vrijeme, međusobno povezane; potječu i sastoje se od različitih kombinacija upravo uvjetnih građevnih blokova svemira o kojima sam govorio ranije.
Asocijativno bih usporedio crnu rupu s mišlju. Najprije, misao se ne može vidjeti. Ne može se vagati ili dodirivati, ali postoji otkad se pojavila u našoj svijesti. Misao ima volumen (barem u smislu informacija). Prolazna je u svom postojanju jer je brzo prate druge misli. Misao nema masu, ali može imati ogromne posljedice u materijalnom svijetu. U stvarnosti misao je Ništa.
OTJERAJ MISLI
Usput, nešto o kontroli misli životinjske prirode. Ruska pravoslavna asketska literatura, koja opisuje vjernikovu koncentraciju na vlastiti unutarnji svijet i osobno iskustvo osjećaja jedinstva s Bogom, zapravo govori isto što i mnoge druge religije, dakle ono što je prirodno za bilo koju osobu koja ide duhovnim putom. Samo se ovdje to naziva učenjem o osnovnom izvoru grijeha i „strasti, kao izvoru grijeha čovjekove duše“. Redovnici dijele praktično iskustvo praćenja začeća grijeha u ljudskoj svijesti u obliku misl,i ili bolje rečeno, misli i želja iz životinjske prirode, njihova razvoja i očitovanja kao negativnih radnji.
Početnu fazu, primarni trenutak začeća “grijeha”, oni nazivaju demonskom provokacijom (demonskim prijedlogom; u značenju trika, hvatanja, dobiti, napada). Ovo je viđeno kao djelovanje izvana na ljudsku dušu, jer takva misao nastaje kao rezultat iskušenja koja okružuju osobu ako na njih obraća pažnju, ili mogu izazvati sjećanja iz prošlosti o vlastitom i tuđem grijehu, i slično. Štoviše, naglašava se da su ove misli slučajne, vanjske i nastaju spontano u mislima, bez sudjelovanja osobe, protiv njegove želje. Nastanak takvih provokativnih misli i njihovo odbacivanje smatra se duhovnom vježbom i određenom pomoći u spoznavanju sebe. U tome se manifestira stvarna ljudska sloboda izbora. Da bi se suzbila takva misao iz životinjske prirode, ne smije joj se pridavati nikakva pažnja na samom početku njenog pojavljivanja – „odbaci to odmah“. Ako se to ne učini, tada misao (ili slika) polako zahvaća um. Osoba je počinje “hraniti” svojom pažnjom i željom, na taj način umjetno zadržavajući ovu misao po vlastitom izboru u svojoj glavi.
Zatim slijedi iduća faza – “sjedinjenje” ili, preciznije “integracija” ove misli (iz životinjske prirode) s ljudskom sviješću (s osobnim izborom), ili kako pišu asketi, riječ je o „razgovoru s predstavljenom slikom“. Dakle, osoba šteti sebi čim razmišlja ili sluša štetne stvari svojim umom. Treća faza -“zadovoljstvo” – znači dis-balans, kada “volja” uđe u igru. Osoba prihvaća misao s užitkom i čini svoj konačni izbor dajući prednost ovoj misli izvana. “Volja” nastoji izvršiti ovu misao. Osoba izabire kako bi ponovno doživjela što intenzivnije zamišljeno zadovoljstvo uzrokovano ovom mišlju. Tako završava „maternica razvoja grijeha”, ili bolje rečeno, misao životinjske prirode stječe snagu i porobljava svijest osobnosti.
Zatim se to razvija u vanjsko djelovanje. Ako osoba tada nije angažirana u kontroli svojih misli, taj čin se obavlja praktički bez ikakva oklijevanja; i takvo stanje moći „slučajnih misli izvana” već postaje navika. Znači, osoba ne primijeti i ne razumije da je “izvanjska volja” već kontrolira te ona postaje rob svoje životinjske prirode. Dakle, i u kršćanskom učenju, baš kao i u učenju drugih tradicionalnih svjetskih religija, naglasak nije samo na suzdržavanju od činjenja ljudskih “grijeha” (ponos, bijes, ispraznost, lijenost, tuga, pohlepa i tako dalje), nego i na nedopuštanju mislima neduhovne prirode da se razvijaju iznutra, što je temeljni princip razumijevanja duhovnog puta.
Bez obzira na to što radite sa svojim mislima … to je kao da hoćete zahvatiti cijeli ocean jednom šalicom. Besmisleno je. Nikada nećete doseći razumijevanje ako idete Bogu pomoću misli. Misao je element svijesti, a svijest je dio onoga što ljudi nazivaju Iblisom ili vragom (sustav). Kako možete spoznati Boga koristeći instrument koji je dao vrag? Ne možete. Zato je rečeno: „Sušajte samo srcem.“ Ne dopustite svojoj misli da uđe u zavjet Božji. Jer će postati sotonistička. U tome je stvar. I to su rekli oni koji su to spoznali.
MISLI VIDI SAMO SVIJEST (PROGRAM)
Ako smo se dotakli pitanja astrofizike, onda je, mislim, nemoguće ne reći da su znanstvenici, dok su proučavali mikrovalnu pozadinu (koja se pojavila, kako pretpostavljaju, nakon Velikog praska) došli do naprednih hipoteza da je naš Svemir holografski, odnosno, da je ovaj svijet, možda, jedan veliki hologram, a da je naša trodimenzionalna vizija, koju ljudi nazivaju “stvarnošću”, zapravo samo iluzija. Zašto? Pa … zato što su sve misli, informacije, sve slike za koje se misli da ih mozak percipira, iako, kao što smo već rekli, ne percipira ih mozak, već naša svijest – sve je to dvodimenzionalno. Znači, sve slike koje nam se nalaze u glavi su dvodimenzionalne. I tek kad na njih Osobnost obrati pažnju, ili drugačije rečeno, kada im pruži snagu svoje pažnje (ili kao što je prethodno rečeno, usredotoči se na nešto), onda ih svijest doživljava kao trodimenzionalne.
To jest, ako osoba promatra kako misli dolaze do njega u stvarnosti, s pozicije Primarne svijesti, tada će vidjeti da nema tih misli u riječima ili u nečem drugom. Kada se vodi dijalog, kada se, kao što smo već rekli, glumci vrte u našoj glavi, tada nam se u glavi odvijaju i riječi, prepirke. Ali i one su dvodimenzionalne. Dovoljno je obratiti pažnju, iskazati snagu vlastite pažnje – to je kao da smo označili pokazivačem, zatim kliknuli (aktivirali neku sliku) i ona istovremeno dobiva trodimenzionalnost u našoj glavi.
T: U svemu tome se nalazi glavni odgovor na pitanja neurobiologa, matematičara i fizičara, zapravo svih onih koji proučavaju upravo ta pitanja: “Kako nastaje i djeluje misao? Zašto mozak ne razlikuje stvarnost i maštu? Zašto živimo kao da smo u računalnoj simulaciji? Zašto živimo baš u takvoj percepciji vremena i prostora?”
Evo pitanja o dvodimenzionalnosti, o trodimenzionalnosti …
Zh: … I zašto se u našoj svakodnevnoj trodimenzionalnoj percepciji pojavljuje “sljepilo za globalne promjene” koje sustav stvara u osobi. Uostalom, to sljepilo ga u stvari obmanjuje i preusmjerava čovjekove vlastite vitalne sile u dodatnu hranu za sustav …
T: Znači, u svemu tome postoji i osnova za razumijevanje zašto je misao materijalna.
IM: Pitanje je u nečem drugom. Cijeli je ovaj svijet iluzoran; stvarno je iluzoran. Kada naša svijest opazi ono što vidimo kao čvrst objekt u stvarnosti (o tome smo govorili više puta) ulazeći dublje vidimo ogromnu udaljenost između atoma, a sami se atomi, također, sastoje od sitnijih čestica. I sve to nema težinu. Ali kad dodirujemo, na primjer, taj isti kamen ili stol – težak nam je. Naša svijest taj predmet doživljava kao težak, čvrst objekt. I jest težak, ali je takav u trodimenzionalnosti. Ako to razmotrimo s pozicije više, sedme dimenzije (ali samo Osobnost to može učiniti, svijest ne može), tada se ispostavlja da stol uopće ne postoji. Zašto? Jer je Osobnost Duh, a ne tijelo. Ali svijest koja je dio vezan za materijalno tijelo … ona može percipirati materiju samo kao materiju. Ali ideje kao što su “Osobnost“, “Osobnost kao Duh” ili “čovjek je zapravo Duh” svijest ne doživljava jer ona to ne može logično objasniti. Možemo usporediti: na stolu je ova šalica. Stol je težak. Šalica je od keramike. Stol je od drveta. Ovdje svijest može raditi bezbrojne usporedbe. Ali ona ne može uspoređivati ono što ne zna.
MISLIM DAKLE NISAM
IM: Pa… da. Opet, vratimo se natrag, mi smo Osobnost. Osobnost nema nikakve veze s trodimenzionalnim svijetom. Recimo da je mnogo viša u svojoj dimenzionalnoj hijerarhiji. Ona je izravno povezana s primarnom sviješću, ali nije povezana sa sekundarnom sviješću. Sekundarna svijest je ono za što obično smatramo da jesmo … Tako nastaju misli, slike, naši računski procesi, sama logika i puno više od toga. Dakle, sve ove slike, sve informacije koje nam dolaze, prolaze kroz sekundarnu u primarnu svijest, a onda je primarna svijest predstavlja Osobnosti. Ovo govorim da bi razumijeli što, zašto i zbog čega se nešto događa.
T: Da, a ključna zamjena je u identificiranju sebe – „ja” sam taj koji “misli”, odnosno, onaj koji misli je „ja“.
IM: Paradoks leži upravo u činjenici da sve ovo percipiramo kao da smo “mi ti koji razmišljamo” i slično. Međutim, mi smo Osobnost. Osobnost ne misli, ona nema sposobnost misaonog procesa u izravnom razumijevanju, u načinu na koji ga percipiramo. Sekundarna svijest je ta koja je sposobna razmišljati, rasuđivati. Pa opet, bez sekundarne svijesti, sve se misli svode na gotovo primitivno stanje ili na svijest primata: bilo bi vrlo malo misli i to samo o onome što je neophodno (uglavnom bi dominirale naše želje).
MISAO JE ELEMENT SVIJESTI
IM: Mnogi sveci, i prije Gregorija Sinajskog, također su rekli da se ne smiju imati na umu bilo kakve slike ili misli dok se obavlja duhovna praksa. Nije važno jesu li dobre ili zle … Znači, čak i ako nisu loše, ipak se ne smijemo usredotočiti na njih. Vaša molitva, dakle, vaša pažnja, trebala bi biti na unutarnjem sadržaju suštine, odnosno, na percepciji Duhovnog svijeta kroz osjećaje.
T: To o mislima je vrlo važno za one koji vježbaju, nije važno jesu li misli dobre ili loše. To su misli! Ljudi pogrešno shvaćaju ovo pitanje, oni kažu: “Ako mi pri meditaciji dođu dobre misli, to je u redu, zar ne? Jer to su dobre misli!“. To je vjerojatno posljedica toga što u nekim religijama to govore na jedan način, a u drugim religijama na neki drugi način. Onaj koji traži svoj put obično ga traži svugdje. I odmah svijest sve to pomiješa pa tako nastaje ovo nerazumijevanje. A bez čovjeku bez Znanja čovjeku vrlo je teško sve to shvatiti.
IM: Bez obzira na to što radite sa svojim mislima … to je kao da hoćete zahvatiti cijeli ocean jednom šalicom. Besmisleno je. Nikada nećete doseći razumijevanje ako idete Bogu pomoću misli. Misao je element svijesti, a svijest je dio onoga što ljudi nazivaju Iblisom ili vragom (sustav). Kako možete spoznati Boga koristeći instrument koji je dao vrag? Ne možete. Zato je rečeno: „Sušajte samo srcem.“ Ne dopustite svojoj misli da uđe u zavjet Božji. Jer će postati sotonistička. U tome je stvar. I to su rekli oni koji su to spoznali.
A drugi su govorili upravo suprotno: “Trebalo bi postići bistrinu uma, koncentraciju uma. Usredotočite svoj um na dobre misli. I opažajte dobro, jer je um (svijest) podijeljen u dvije kategorije: loše i dobro. U ovome je bit: da biste imali dobar život, morate se razdvojiti: ne biste smjeli percipirati loše, samo dobro. Ali loše će krišom naći put u vas i čim se odvratite od dobrog, loše će se misli ponovno pojaviti i zaokupit će vam svijest. I zato morate održavati svoj um čistim, usredotočiti se samo na dobre misli i cijelo vrijeme razmišljati samo o dobrim stvarima. U početku je teško, ali tada će postati sve bolje i bolje.” Postoje religije u kojima se ljude uči na ovaj način. Njihova se cijela meditacija svodi na činjenicu da moraju zadržati pažnju na nekoj misli ili na odsutnosti misli.
Znate li s čime bih to usporedio? Usporedio bih to sa … ovo govorim bez ikakvog vrijeđanja. Imam vrlo dobar i izuzetno fin odnos prema svim religijama. U svakoj religiji ima sjemena, u svakoj religiji, ma kakva god bila, ima naznaka za put, ali ono što se događa naknadno je posao ljudskih ruku. Pa, zašto to govorim? Usporedio bih ove postupke s lijekovima protiv bolova tijekom razvoja smrtne bolesti. Osoba se prilikom uzimanja lijekova protiv bolova osjeća bolje, mirno, gotovo zdravo, dok smrtonosna bolest napreduje sve više i definitivno dovodi do smrti. Zašto? Jer se događa olakšanje od boli, ali nema liječenja pa se bolest razvija neometano i nevidljivo. Ovo nije u redu.
Bilo koji posao s mislima samo je gužva u kutiji s pijeskom, u trodimenzionalnoj materijalnoj kutiji s pijeskom. Bez obzira mislite li o dobrom ili o lošem – mislite i ne shvaćate ono što leži dublje. Još bih to usporedio s ovim: došli ste do jezera i divite se njegovoj glatkoj površini. A jeste li spoznali ovo jezero, njegovu dubinu i njegovu vodu? Dok ne zaronite, nećete znati. A da biste znali što je u tim vodama, morate zaroniti. Moguće je vidjeti vodu i razgovarati o tome što pliva na njenoj površini, ali nećete znati što je to jezero u stvarnosti ako ne uđete u njegove dubine. Nešto slično tome.
MISLI NISU TVOJE I NE MOŽEŠ IH KONTROLIRATI
IM: U doslovnom smislu, da. Ovaj dio sustava, koji se naziva čovjekova svijest, zaustavlja svoje postojanje u stvarnosti nakon smrti tijela duhovno oslobođene osobe. Ali također gubi moć nad osobom kada se osoba duhovno oslobodi u toku svog života, što znači da postaje slobodna – u tome je smisao slobode. Ona je slobodna! Osoba tada kontrolira svoju svijest.
Bilo koja osoba može reći: “Ja kontroliram svoju svijest. Ovo je moja svijest. Radim sve što želim.” O tome smo puno govorili. Evo, sjednite s olovkom i komadom papira i zapišite sve što vam se pokaže. A onda pročitajte i pogledajte: Jesi li ti baš to želio? Jesi li naručio ove misli? Jesi li naručio ove želje? I zašto se sve to događa?
T: To je vrlo dobar praktični savjet kada vas svijest pokušava opteretiti trodimenzionalnošću, onda ovo pomaže da izađete iz stanja sužavanja pozornosti i shvatite tko ste. Pišem za sebe kao što ste rekli: sve kako jest, samo za sebe, bez pretjerivanja, bez ikakvih izjava iz logike. Inače, kao što ste prethodno pravilno primijetili, kad znate da će netko pročitati to što pišete, tada svijest aktivno počinje uljepšavati tekst tako da nitko ne pomisli ništa loše o vama, točnije o vašoj svijesti. Odnosno, nema iskrenosti kao kad pišete samo za sebe, kako je rečeno, zbog čistoće eksperimenta.
A kad ja pošteno napišem sve što se vrti u mojim mislima, a zatim sve to pročitam sebi, tada je jasno vidljivo da mi svijest podmeće nekakav delirij bolesne životinje: priručnik o prevari, laži i klevete svijesti, ragmentirane reklame egoizma pomiješane s nekim opsesivnim emocionalnim brigama, podcjenjivanje vlastita značenja, jedno te isti fragmenti iz prošlosti isprepleteni s djelićima svakodnevnih informacija. Pa, to je samo nered. I u svemu tome spletke se mijenjaju, ali suština ostaje ista … U osnovi, delirij koji se stereotipno ponavlja iz dana u dan. Obična majmunska predstava. A suvremena psihologija … daleko je od rješavanja ovih problema …
IM: Da, možete pokušati dokazati iz perspektive psihologije, neurofiziologije i drugih znanosti zašto se ovo događa upravo na ovaj način, zašto je svijest proizvela te svoje obrasce. Ali psihologija je izgrađena na obrascima svijesti, pa … to je jasno. Oni uče ove obrasce i nauče tehnike manipulacije uz pomoć drugih obrazaca preko tih obrazaca. Dakle, isti štap samo njegov drugi kraj.
„Iz razgovora “Svijest i Osobnost. Od neizbježno mrtvog do vječno Živog “