T: Igore Mihajloviču, u programu smo već više puta spomenuli štetnost magije. Ali gledajući moderni svijet, shvatite da ljudi nedovoljno razumiju što je magija iz sustava i što njihova svijest čini u svakodnevnom životu. Ukratko ću reći o tome kako je, na primjer, moja svijest govorila kad je čula ovu temu. Pa ta se magija definitivno ne tiče mene: ja, recimo, nisam vidovnjak niti dobra proročica, niti mađioničarka koja obavlja obrede, niti stara vještica koja kuha žabe u kotlu i jaše na metli. Jer u mojoj svijesti magija – to su čarobnjaci iz bajke ili gutač vatre iz cirkusa, šaman iz filma. Ovo su neke slike, neke čarobne aktivnosti koje sam ili vidjela u filmovima ili čitala u bajkama u djetinjstvu, magija je za mene bila kad se nešto pojavi iz ničega. Ali sva ta magija nije imala nikakve veze s mojim životom. Općenito govoreći, postojalo je razumijevanje magije – magija su bajke, dok je ovo “stvarni život”. Mnogi ljudi to pogrešno pretpostavljaju. Igore Mihajloviču, što je čarolija od svijesti u čovjekovoj svakodnevnici?
IM: Pa, što se tiče magije … Magiju ljudi često koriste u svakodnevnom životu, ali to ne primjećuju. Kad osoba proklinje nekoga, kad ga mrzi i želi mu zlo – to je dio magije. To treba znati i razumjeti. Kad osoba dođe u neki hram radi komunikacije s Bogom, ali traži zdravlje svog tijela ili zdravlje svojih rođaka i bliskih ljudi – to je također magija. Kad osoba traži bogatstvo ili rješenje nekog problema u materijalnom svijetu – i to je magija. Sve što se odnosi na ispunjenje želja u trodimenzionalnosti koje se odnose na sve materijalno je magija. To treba dobro razumjeti. Nažalost, ovo potječe još od drevnih svećenika, oni su sve to nametnuli ljudima jer su shvatili da ljudi obožavaju više sile. Zastrašivali su ljude. Čime su plašili ljude? Plašili su ih Bogom. Ali… zar je to normalno? Bog je … Bog je Ljubav, ne možete drugačije reći. Nemoguće je odabrati riječi u bilo kojem modernom svjetskom jeziku kako bi se opisalo što je Bog, osim “Ljubav”. To je pravo razumijevanje. To je najviša i najčišća Ljubav, prava Ljubav. Zapravo i ne može biti druge ljubavi, o tome smo već razgovarali više puta.
Stoga ispada da se ljudi, znali to ili ne, susreću s magijom. Kad osoba planira, na primjer, neki sastanak za sutra. Pa, jasno je, planiraš, suština mogućeg razgovora je jasna – prouči problem, pripremi se, osposobi svoju svijest i pripremi je za moguća pitanja. To je s jedne strane. Ali kad osoba počne vrtjeti film u glavi … Postavlja se pitanje je li mu to zaista u glavi? U svijesti je. Ti glumci na pozornici počinju igrati uloge za njega, a osoba vidi sebe kako sutra razgovara s drugom osobom. Planira i pokušava utjecati na svog protivnika kako bi postigao željeni rezultat za sebe. Nije li ovo magija? Da, to je magija.
Osoba troši svoju vitalnu silu koju bi trebalo usmjeriti na percepciju kroz osjećaje, na kontakt s Duhovnim svijetom. Osoba troši tu moć na materijalno bogatstvo, na ispunjenje vlastitih želja. Ljudi kažu: “On je tako dobra osoba, zašto mu ide sve tako loše?” Ili, pojednostavljeno rečeno, nakon smrti fizičkog tijela, osoba se pokaje, svijest drhti, Osobnost je zbunjena – na kraju krajeva, bio je dobar, nikome nije učinio ništa loše … Jednostavno je živio cijeli svoj život u magiji, ona mu je skretala pozornost na pogrešne stvari i nije stigao nigdje. Cijelo je vrijeme išao u krug, iako nije formalno pripadao nekoj religiji, nastojao je postići duhovne ciljeve, ali… uz pomoć čega? Uz pomoć svijesti. Svijest je dobar alat, potreban alat, ali alat koji, recimo to tako, ima svoj temperament.
To jest, ako trebate nešto riješiti, riješite, to je ono na što obraćate pažnju. Ali kad vam sustav počne nametati neke magične kvalitete, počne vas uvlačiti u svoje igrice, e to ne biste trebali činiti. Mnogi ljudi to ne razumiju, ne primjećuju da postaju dio igre, sudionici čarobnih kazališnih predstava.
… Pa, opet, svijest govori da je magija obavljanje nekih obreda: treba udarati u bubanj, bacati neke biljke ili žabe u kipući kotao, po mogućnosti žive žabe, tada se događa neka magična aktivnost i osoba stekne ili primi moć. To su rituali. Rituali jednostavno pomažu usredotočiti se: nije važno što ćete baciti u kotao, imate li ga ili ne, važno je da to poželite.
Sam proces želje nije ništa drugo nego čarobna aktivnost. Pogotovo kad ljudi zamišljaju krajnji rezultat, recimo, sutrašnjeg sastanka. Možete vježbati šamanizam, udarati u bubanj, bacati bilje u kazan ili nešto treće, ali isto tako možete samo zamisliti krajnji rezultat: kako ćete se sutra s osobom sastati, što će vam reći, što ćete mu reći, kako ćete se raspravljati tijekom razgovora, kako ćete ga lako uvjeriti. Znači, to su igre svijesti. Ljudi ne razumiju da je u ovom trenutku vaša svijest u kontaktu s njegovom sviješću iako osoba to ne primjećuje. A svijest za vas oboje već donosi određenu odluku. U pravilu, ona donosi odluku koja je bitna za sustav, recimo to nježno. Ali rezultat je uvijek unaprijed određen. Kada to ne učinite sustav garantira rezultat koji ne ide u korist vašoj svijesti niti svijesti vašeg protivnika. Pripremili ste materijale koji su vam potrebni, naučili ste sve što treba, došli ste na sastanak i onda neka bude ono što će biti. Niste igrali scenarij, niste se bavili magijom, slobodni ste u ovom slučaju i imate puno više šansi za pobjedu. Ovo nije magija, ovo je istina. Zašto? Jer sustav nije pripremljen za vaše djelovanje.
Zh: Da. Sjećam se kako ste nam pričali o tome, a to mi je jako pomoglo u spoznaji da je čarolija samo žeđ utjecaja na nekoga.
IM: Da.
Zh: Magija su san i želje, to je žudnja da utječeš na nekoga u budućnosti ili želja da se nešto promijeni u prošlosti, da mu se prepravi prošlosT: “E sad, kad bih rekao to i to, odgovorio mu na taj način …“ Pa, ako trebate nešto učiniti – idite i učinite to. Ako želite reći – recite. Ako ne – onda to zaboravite! Ali ni u kojem slučaju ne igrajte se sa sviješću, ne sudjelujte u njenim igrama “alternativnog postojanja”. Tako sustavu dajete svoju stvarnu moć, a sustav zauzvrat njeguje samo vaš ponos.
T: Da. Zašto ulaziti u taj mentalni, apstraktni dijalog s nekim, vrtjeti te razgovore dva ili tri dana prije nego što uopće upoznate tu osobu? Zašto zamišljati da nešto posjedujete? Napokon, to je magija. Ljudi puno razmišljaju o nečemu što ne postoji, o praznom, maštaju, vode dijaloge s drugim ljudima u svojim mislima, prepiru se, tvrde, argumentiraju svoje stavove, brane se… Svađaju se o onome što se dogodilo davno, razmišljaju o prošlim događajima ili o događajima u budućnosti općenito. Ali to je čarolija od svijesti kada obratite pozornost na trodimenzionalnost, na ono što je u konačnici poput kapi koja izliže kamen naposlijetku.
I ta se magija, razlikuje od kreativnog planiranja. Na primjer, kada trebate skuhati neku hranu, planirate što ćete skuhati – to je obično planiranje, uobičajeno određivanje prioriteta rutini radnog dana. Ali kad zamislite kako ćete se diviti, kako ćete se hvaliti tom skuhanom hranom – to je već želja da udovoljite svom ponosu, to je čarolija od svijesti. To jest, ako trebate pripremiti hranu – samo je skuhajte, poduzmite mjere u tom smjeru, ali nemojte zamišljati.
Zh: Magija je kada ne možete dobiti emociju ili nešto što želite, tada svijest počinje emitirati alternativnu stvarnost u vašim mislima. Ali jeste li naručili taj film? Uostalom, što se događa? Evocirate slike i osnažujete ih snagom pozornosti, tj. djelovanjem. Jedina je nevolja: one su iluzija, a vi gubite stvarni život u sustavu. Kao rezultat toga, sustav produljuje svoj život, a vi sami za sebe dobivate smrt.
T: Da, nažalost … Ako vaša svijest nema što raditi, bilo bi bolje da nešto uči …
Zh: Da, općenito je bolje potrošiti vrijeme na duhovni razvoj. Samo da ojačate u sebi kontakt s Duhovnim Svijetom jer to je bezgranična sreća, to je unutarnja bezgranična Božja ljubav. Mnogo je bolje biti sretan nego jadan. Bolje je biti živ nego mrtav.
T: Apsolutno ste u pravu. Dakle, poanta nije u planiranju kao takvom, nego u tome da ne njegujete nikakve iluzije o tome. Planirali ste, pripremili se i onda će biti kako će biti. Krećete prema cilju. Za vas, hoćete li kupiti malo kruha ili ići na neke poslovne pregovore – ista je stvar, odluka je donesena na licu mjesta. Dok se ono što je za vas važno nalazi u nečem drugom, u događajima koji se dese dok ste u percepciji Duhovnog svijeta kroz osjećaje. A na trodimenzionalnost ne trošite snagu pažnje u velikim količinama, općenito govoreći, prema potrebi, ekonomično, samo onoliko koliko je potrebno.
Zh: Da, kad se ljudi pripremaju za nešto, često kažu: “Pa što Bog da.” Ali to ipak nije u redu …
IM: To nije u redu, Bog se time ne bavi. To je jednostavno zato što je to prikladno ljudima, ili bolje rečeno, njihova svijest baca sve na višu i jaču silu. Kažu: “Bog je dao, Bog je poslao, Bog je uzeo …” Ali na koga oni misle? Boga koji je u vječnosti ili boga koji je u sustavu i postoji privremeno? Je li to privremeni bog ili Istinski Bog? Ovo bi trebalo razlučiti.
Ljudi često bacaju riječi okolo bez razumijevanja njihove suštine, a riječ je vrsta magije. Riječ ima moć. Neki religiozni spisi počinju ovako: “U početku bijaše riječ …” Za to postoji razlog. I to se ne odnosi samo na kršćanstvo, već je i u predkršćanskim religijama bilo riječi o tome. Riječ je početak vrlo mnogih procesa. Zašto? Jer to je izražavanje vaše unutarnje želje, izgovaranje naglas onoga iznutra. To je samo po sebi aktiviranje određenih procesa. Osoba ima reakcije na uobičajene riječi: negativna riječ koju vam kažemo izaziva određenu reakciju u vama ili ljubazna riječ izaziva drugu reakciju i tako dalje. Na primjer, čitava psihologija, na čemu je izgrađena? Na riječi. Na čemu se religija gradi? Na riječi.
Riječ je, mislili vi što god želite, alat trodimenzionalnosti, alat ovoga svijeta. Misao je također alat materijalnog svijeta. Dok su percepcija kroz osjećaje ili izravni kontakt potpuno drugačiji, razlikuju se i od riječi i od misli. Zato svijest to ne opaža. I zato mnogi ljudi koji žive sviješću i koji su u potpunosti kontrolirani sviješću/sustavom ne shvaćaju jednostavnu Istinu. Oni razumiju svakakve stvari: magiju, rituale, riječi … Shvaćaju to, jasno im je jer se može logično objasniti. Ali samu činjenicu – stvarnost i postojanje Boga – ne mogu objasniti. Pokušavaju vjerovati, pretvaraju se da vjeruju, mnogi se čak pretvaraju da služe Bogu, a onda tome uče i druge. Ali ako ih pogledamo kad skinu masku … sve sjeda na svoje mjesto, sve je jasno.
T: Da … evo dobro pitanje, kako razlikovati ljude koji žive u Duhovnom svijetu od onih koji ne žive? Uostalom, ljudi vrlo često traže neke znakove, ali u trodimenzionalnosti …
Zh: Ljudi ne razumiju da mrtvi pripadaju mrtvima, dok živi pripadaju živima. Kad ljudi nauče osjetiti istinu, takva se pitanja neće pojaviti.
IM: Da. Zapravo, želio bih savjetovati ljude, čak i ako su na nivou svijesti, jednostavno iz znatiželje: nije li zanimljivo pitanje postoji li Duhovni svijet ili ne? Je li moguće nekako postojati bez misli, bez uobičajenog načina razmišljanja na razini percepcije kroz osjećaje? Je li moguće kontrolirati vlastitu svijest? Nije li ovo zanimljivo? Trebalo bi barem pokušati.
T: Da, kao što ste, Igore Mihajloviču, rekli na početku programa, jednostavno, barem kao eksperiment, treba pokušati promatrati sebe: kako misli dolaze, zapisivati ih, pokušati ih kontrolirati, pokušati zaustaviti taj tok misli ili ga čak pokušati preusmjeriti. Tada vrlo lako možete shvatiti da sve to nije vaše i da to niste vi. Trebate samo pokušati živjeti od drugačije percepcije – percepcije kroz najdublje osjećaje.
I ovdje se javlja jedan obrazac iz svijesti, a to je obrazac sumnji koji kroz svijest ljudima govori: “neću uspjeti”, “nisam baš pametan”, “premlad sam,”, “prestar sam “…
IM: Duša nema dob, ni Osobnost nema dob. Duhovni svijet može spoznati i stara osoba i malo dijete … bilo tko, ako postoji želja. Ali želja proizlazi iz Osobnosti, iz težnje, a ne iz uma. Ako netko teži iz uma, neće uspjeti. Svijest nikada ne traži Boga, to je paradoks. Ali zato uvijek traži magiju, tajno znanje, moći koje su skrivene iza trodimenzionalnog svijeta, odnosno, traži kako bi se moglo doći do onoga što pridonosi manipuliranju drugom materijom.
T: Za ljudsko biće kao Osobnost to znači ići u krug, to je jednostavno gubljenje života za ništa. Mnogi se ljudi zaglave u sumnjama …
IM: … i u svojim mislima. Bore se sa sobom i sa svojim mislima. Neki stoje okolo i čekaju da im netko nešto donese na srebrnom pladnju. Oni to žele, iskreno to žele, ali ne rade ništa, ne rade na sebi, zbog lijenosti ili ih nešto drugo odvlači. I mnogi zaista talentirani ljudi koji su težili, koji su hodali prema Duhovnom svijetu, samouvjereno hodali, okrenuli su se magičnom putu (ili ekstrasenzornoj percepciji), ne mogu to nazvati drugačije. Kad se ljudi s tim susretnu, to ih impresionira. No, koga to impresionira? Svijest. Ako pogledamo, gdje su ti ljudi? Ostali su tamo. Ima li kakvog smisla u tome?
T: Odnosno, čini se da je osoba u početku vođena dobrim, težnjom od Osobnosti …
IM: Naravno, dobrim. Ali sustav uvijek mijenja dobro u ono što je za njega korisno. I to je istina.
T: Da, čak i ako uzmemo jednostavan primjer. Uostalom, često ljudi, nakon primanja nekog početnog iskustva u meditacijama, pokušavaju, u opsegu svog razumijevanja, pomoći bližnjemu. Na primjer, poslati „zrake ljubavi“ prema njemu ili nešto drugo. I tada napominju da se “odjednom susjed stvarno počeo osjećati nekako bolje” …
IM: Pa, ovo je uobičajena fizika, stvarno se događa tako. Čovjek daje dio svog života drugoj osobi, preusmjerava ga. A druga osoba ga uzme i uspješno ga baci… kamo? U svijest. Znači, prvi je dao svijesti, a i drugi je dao svijesti. Nema koristi ni za prvu ni za drugu osobu. Ovo je neprihvatljivo, ovo je magija. Ne treba to raditi.
Tekst programa: “Svijest i Osobnost. Od neizbježno mrtvog do vječno Živog “