Da. Besmisleno je davati prednost smrtnoj materiji samo korak od duhovne vječnosti. Tijelo će ionako umrijeti, ali što će vam ostati?! Strah inteligentne materijalne strukture od neizbježnog uništenja upravo je glavni razlog zbog kojeg se unutarnja suprotnost Bogu i njegovom svijetu koja dolazi od Životinjske prirode, pojavljuje u osobi. Takva se suprotnost pojavljuje tamo gdje se duhovni i materijalni svijet sudaraju ili presijecaju. Taj se fenomen opisuje u nekim religijama kao bitka između arhanđela i palih anđela. Ali to su u stvarnosti puke asocijacije. To ne znači da netko negdje vodi nebeski rat za ljudsku Dušu. Sve se to događa ovdje i sada unutar svake osobe, a bojno polje su njegova svijest, misli, emocije i želje. Njihova prevlast u korist, bilo duhovne ili materijalne, znači pobjedu ili poraz Osobnosti u trenutnoj bitci za Dušu, i na kraju – za pravo spajanja s njom i prijelaz u Vječnost. Strašno je izgubiti bitku, ali fatalno je izgubiti rat.
Zašto se čovjek boji Boga, voleći Ga, a zatim Ga mrzeći? Zato što svi, zbog opetovanih reinkarnacija vlastite Duše, podsvjesno znaju da postoji duhovni svijet, da postoji Bog i duhovna bića koja mu služe. Potonji se u legendama nazivaju “anđeli” među ljudima. Ali oni ne izgledaju onako kako ih ljudi zamišljaju u asocijativnim kategorijama religije. Ovo su bića druge dimenzije koja se razlikuje od trodimenzionalnog svijeta. Napokon, ta se stvarnost ne može opisati riječima. Svaki pokušaj takve interpretacije toga svijeta će tek asocijativno biti povezan s tim svijetom ljudskim razmišljanjem i tako iskriviti stvarnost. Ako se naknadni prijenos ovih podataka provede pod dominacijom Životinjske prirode, dakle, vi sami ste, susrećući se s tim više puta, naposljetku vidjeli u kakvom su obliku ove „legende“. Uzmimo, na primjer, priče o „Božjem sudu“. Zapravo, sve je jednostavno: svaki put nakon smrti materijalnog tijela, osoba (ili bolje rečeno, Osobnost i Duša sa podosobnostima) ima “sastanak” s predstavnicima duhovnog svijeta i daje, da tako kažem, odgovor za život koji je živio, nakon čega se odlučuje o daljnjoj sudbini čovjeka. Otuda razne legende svjetskih naroda o Božjem Sudu, o sudbini čovjeka nakon smrti, i tako dalje. Pa ipak, kako je sve iskrivljeno i razbijeno u istim religijama i raznim vjerovanjima?!
Sve to nerazumijevanje se događa i zbog činjenice da Osobnost tijekom svog života nema pristup sjećanju i iskustvu podosobnosti i osoba ne zna cijelu istinu o sebi. Da život čovjeka (Osobnost) nije počeo ispočetka svaki put kad je uspomena na prošle živote blokirana, ne bi postojali uvjeti za Izbor. Da su se ljudi svjesno prisjetili svih inkarnacija svoje Duše i nepodnošljive patnje koju još uvijek proživljavaju njihove podosonbosti, uvjeravam vas da bi svi ljudi već odavno postali anđeli. Ali, nažalost, sjećanje na prošle živote je blokirano. Svaki put osoba mora iznova zaroniti u ovaj svijet radi neovisnog svjesnog duhovnog sazrijevanja svoje Osobnosti.
Ipak, što je dobro u takvoj “čistoj prošlosti” svijesti nove Osobnosti? Prije svega, činjenicom da su u njoj iznova ispisani prioriteti koji određuju dominantni izbor tijekom života nove Osobnosti, bez obzira na prethodne “zasluge” podosobnosti. Odnosno, ako osoba drastično promijeni svoj životni vektor u korist Duhovne prirode, usmjeri svoje dominantne misli na duhovni kanal i disciplinira svoju svijest, tada će ona (Osobnost) dobiti pravu šansu da spasi sebe i svoju Dušu u svom životu. Uostalom, u takvom će se slučaju početi kvalitativno transformirati na bolje i živjeti u duhovnom svijetu. Međutim, ako se čovjek (Osobnost) opet želi uhvatiti u okove materijalnog razmišljanja mislima o Životinjskoj prirodi koja uvijek dominira u njemu, tada će takva Osobnost imati samo jedan put – da postane podosobnost. Jer će osoba trošiti snagu namijenjenu oslobađanju Duše na neprestane želje materijalnog svijeta.
Razumiješ li temeljnu razliku između života osobe u kojoj prevladava materijalno u odnosu na onaj u kojem prevladava duhovno? Kada materijalno dominira u svijesti, osoba živi od materijalnog svijeta, samo povremeno razmišljajući o Duši. Ponekad, čak može pokušati obavljati duhovne prakse. Nju obično smatra jednim od svojih hobija ili kao sredstvo pomoći u razvoju „supersnaga“ kako bi se ojačao svoj utjecaj na ljude, i tako dalje. Pri tome se takva osoba prirodno ne trudi mnogo raditi na sebi i ukrotiti svoju Životinjsku prirodu. Ali kad duhovno dominira, Osobnost u svojoj novoj kvaliteti živi duhovni svijet, svojom Ljubavlju za Boga, koji u njemu stalno boravi. U tom stanju osoba na sve trikove Životinjske prirode gleda s humorom, poznavajući njihovu prirodu i predviđa njene daljnje napade i kasnije postupke. I oni više ne opterećuju Osobnost, jer osoba ne pada na njih, jer u svojim mislima i osjećajima živi već duhovni svijet. Što se tiče materijalnog svijeta, on dolazi u kontakt s njim tek pošto nastavlja svoje postojanje u fizičkom tijelu, čineći dobra djela.
Anastasia: Da, zaista, onaj koji je zaljubljen je u Bogu i Bog je u njemu, jer Bog je Ljubav.
Rigden: Istinski sveti čovjek živi tako.
Anastasia: Znanje o podosobnostima je dragocjeno, ali kod čovjeka se može roditi strah da neće imati dovoljno vremena razviti se do stanja potpunog duhovnog oslobođenja sebe i svoje Duše i stoga postati smrtna podosobnost.
Rigden: Pa, prije svega, takav strah može biti izazvan samo egoizmom, odnosno Životinjskom prirodom. Drugo, sama si svjedočila kako osoba prima Znanje, da tako kažem, od nule, kao i svi drugi u grupi. Ali postala si toliko nadahnuta onim sjemenjem Istine i željela si se toliko snažno sjediniti s Duhovnim svijetom da ti je bilo potrebno samo dvije godine savjesnog rada na sebi da te Duhovni svijet prihvati. I to unatoč svim nepovoljnim životnim uvjetima u kojima si se nalazila, u odnosu na ostatak grupe. Dakle, tamo gdje postoji volja, postoji način! I treće, kada u životu osobe vlada Ljubav za Boga, svaki strah izmiče na putu ka ostvarenju željenog cilja. Dat ću ti figurativni primjer za razumijevanje suštine duhovnih djela.
Zamisli onog koji u ratu brani svoju Domovinu. Voli je tako žarko i duboko da je spreman boriti se za to svom snagom, ne zaustaviti se pred ičim za pobjedu i učiniti sve što je moguće i nemoguće radi jednog cilja – osloboditi svoju Domovinu! Za ljubav prema Domovini, spreman je umrijeti za nju. Ne mari što će se dogoditi s njegovim tijelom. Za njega je najvažniji osjećaj koji doživljava, koji ga vodi u bitku i tjera da se trijumfalno bori. A taj osjećaj Ljubavi ga ne napušta čak ni kad ga neprijatelj zarobi i kad zna da mu je suđeno da umre u agoniji. Jer ispunjen je osjećajem istinske Ljubavi za koju je živio i zbog koje će umrijeti. Dakle, sve ovisi o osobi! Ako je ispunjen istinskom Ljubavlju prema Bogu u kojoj živi svaki dan, tada u njemu nema mjesta sumnji. Ima samo jedan cilj – pobjedu radi oslobađanja svoje Duše!
“Već sam rekao da je za ljude tipično da imitiraju i da imaju asocijativno razmišljanje, ali važnije je da ti sam postaneš „čovjek“ i da ne trošiš dragocjeno vrijeme tražeći nekoga tko nastoji učiniti isto. Bilo bi puno bolje kada bi čovjek sam postao primjer drugima, a ne da traži primjer za sebe. Radeći na svojim unutarnjim problemima, savladavajući prepreke svoje Životinjske prirode, a istovremeno živeći za dobro ljudi, čovjek gradi svoj put. Žudnja i nastojanje ne ovise o vanjskim faktorima života. Iz nekog razloga, ljudi žive u iluziji da bi ih netko trebao voditi i da bi sve trebao učiniti za njih i samo će tada oni biti sposobni živjeti sretno. Svi čekaju vođu izvana. Ali, čovjek se ne bi trebao fokusirati na vanjsko, materijalno nego bi trebao biti vođen od unutarnjeg, duhovnog. Postoji priča u vezi ovoga, priča o sretnom i bogatom čovjeku.
„U jednom selu, živio je jedan čovjek. Isticao se od drugih po tome što je živio u siromaštvu, ali je živio u sreći, nesebično pomažući drugima, dajući onoliko koliko je mogao. Ponekad je davao riječi, a ponekad djela.
Čule su se glasine da taj čovjek, kada je sam, slavi Boga, iskreno mu zahvaljujući za svo bogatstvo koje mu je dodijelio. Te je glasine čuo jedan poznati svećenik. Svećenik je odlučio posjetiti čovjeka i istražiti koji su to bogati darovi na kojima čovjek zahvaljuje Bogu.
Ušao je u njegovu oronulu kolibu i rekao: „Dobar ti dan.“
Čovjek je odgovorio sa smiješkom: „Ja se uistinu ne sjećam dana koji za mene nije bio dobar.“
Svećenik je bio iznenađen odgovorom jer mu niko nije odgovorio na taj način pa je odlučio pozdraviti na drugi način: „Ja se samo nadam da ti je Bog dao sreću.“
Čovjek se također iznenadio pa rekao: „Ali ja nikada nisam ni bio nesretan.“
Svećenik je pomislio kako taj siromašni čovjek jednostavno nije bio naučen kako se treba ponašati i kako treba voditi razgovor na „visokom nivou“.
Rekao je: „O čemu ti pričaš? Ja ti samo želim sreću u životu.“
Čovjek se još više iznenadio i iskreno odgovorio: „ Ali, ja nikada nisam imao zlu sreću, dobri čovječe.“
Svećenik je shvatio da taj čovjek ne prepoznaje njegovu značajnu osobu te je krenuo „direktno u glavu“: „Dobro, u redu. Ja ti želim sve ono što ti sam sebi želiš.“
„Ono što ja želim za sebe? Ali, meni ništa više nije potrebno. Ja imam sve što želim.“- odgovori mu čovjek.
„Kako to misliš?“ – sada je bio red na svećeniku da se iznenadi. „Ali, ti živiš u siromaštvu. Čak i bogatim ljudima je potrebno mnogo stvari, a kada dobiju to što žele, žele još više, a kamoli ne siromašni.“
Čovjek je rekao: „Ti ljudi su nesretni jer traže zemaljsku sreću i žive u strahu od gubitka svojih iluzija. Nesretni su oni koji svoju sreću traže u iluzijama ovog svijeta. Postoji samo jedna istinska sreća – a to je da si čvrsto ujedinjen s Bogom i da živiš po njegovoj volji. Ja ne tražim privremene stvari i dobrobiti jer sam zahvalan na onome što imam i što mi je u životu Bog dao. Svjesno prihvaćam sve, i ono što ljudi zovu srećom i ono što ljudi zovu patnjom. Zahvaljujem mu što me obdario tako bogatim darovima.“
Svećenik mu podrugljivo odgovori: „Ali Bog ti nije dao ništa. To znači da mu ti zahvaljuješ na ničemu.“
Čovjek je rekao: „Bog vidi sve moje izazove i sve prilike za mene i uvijek mi daje ono što će omogućiti moj duhovni rast.“
Svećenik je upitao: „Kako onda živiš?“
Čovjek mu odgovori: „Moja jedina briga u toku dana je da čvrsto budem povezan s Bogom i da živim u skladu s njegovom voljom. Tako prolazi moj dan, a svake noći kada idem spavati, ja idem Bogu.“
„Gdje si našao Boga?“ upita svećenik.
Čovjek odgovori: „Našao sam ga na mjestu gdje sam pronašao Istinu kada sam, poput odjeće, ostavio sve stvari ovoga svijeta na obalama svojih sumnji i ušao u njegove vode dobrih misli i čiste savjesti.“
Svećenik je oklijevao jer nikada nije susreo tako siromašnog čovjeka koji bi govorio takve riječi. „Reci mi, govoriš li ti to iz svog vlastitog uvjerenja? Hoćeš li to isto misliti ako ti Bog pošalje dušu u pakao?“
Čovjek je slegnuo ramenima i rekao: „Ja se pouzdam u Boga čitavom svojom Dušom. Moja je Ljubav za njega toliko ogromna i neograničena da ja znam da će, gdje god da me pošalje, On biti sa mnom. A ako će On biti sa mnom, zašto bih se trebao ičega bojati? Moj život je tamo gdje je Bog.“
„Dobro, tko si ti?“- svećenik je upitao s iznenađenjem i strahom.
„Tko god da jesam, sretan sam i svoj život ne bih mijenjao za živote i bogatstvo svih zemaljskih vladara. Svaki čovjek koji zna kako biti gospodar sebe, koji zna kako upravljati svojim mislima i koji zna tko je on u snažnom zagrljaju Ljubavi prema Bogu je najbogatiji i najsretniji čovjek na svijetu.“
„Reci mi, siromašni čovječe, tko te naučio takvim mudrostima?“- upita svećenik.
„Ja imam samo jednog učitelja, Boga. Svaki dan svoga života pokušavam napraviti malo dobra u ovom svijetu. Molim se i vježbam imati ispravne misli. Istovremeno, vodim brigu o jednoj stvari: da budem čvrsto ujedinjen s Bogom i njegovom beskrajnom Ljubavlju za mene. To me čini duhovno jakim. Upravo je život u toj Ljubavi ono što me uči svemu.“ – reče čovjek.
Svaka osoba je, najprije Osobnost odgovorna za sve ono što čini i izabire u svom životu. Većina ljudi razumije što odgovornost jest. Preuzimaju odgovornost svaki puta kad rješavaju mnoge kućne, financijske i druge probleme. U osnovi, oni čine ovaj napor ne za sebe, nego za svoje obitelji, za budućnost svoje djece, unuka, za svoje prijatelje i tako dalje. Pa je tako, u duhovnom smislu, zadatak svake osobe da preuzme odgovornost za svoju vlastitu duhovnu sudbinu i da učini sve moguće i nemoguće da se ujedini s Dušom i pronađe stvarnu slobodu od materijalnog svijeta. Nema potrebe da se na ikoga čeka, treba djelovati sam, započevši sa samim sobom. Pozitivne promjene u čovjeku će biti vidljive.“
Anastasia: Istina je u tvojim riječima. Ona duboko dira Dušu. Duhovna ljubav koja nema, niti mjeru niti granicu, sve osvaja. Znaš, primijetila sam da čitaoci svih starosnih dobi pitaju isto pitanje: „Što je istinska Ljubav?“ Imajući na umu informaciju koju si ranije dao o ovom pitanju sada razumijem da je pojam Ljubav značajno iskrivljen u značenju i suštini. Gdje god se pogleda, postaje poprilično jasno da u današnjem svijetu, skoro kod svih ljudi, postoji nedostatak stvarnog osjećaja ljubavi – djece, tinejdžera, mladih, starih, samaca, oženjenih ljudi i ljudi koji nisu vezani brakom.
Rigden: Neću reći da su ključevi ovog koncepta u potpunosti izgubljeni. Oni su skriveni u slojevima razumijevanja i pod oklopom materijalističkog pogleda na svijet. Da bi ih ljudi našli, potrebno je da znaju što uopće traže. Važna stvar u potrošačkom društvu je ta da se uvjeri ljude da oni ne mogu naći te ključeve i da žive u patnji vođeni samo životinjskim instinktima. Zašto? Zato što istinska Ljubav oslobađa čovjeka iznutra i daje mu najdragocjeniji poklon s nebesa – stvarnu Slobodu od ovog materijalnog svijeta. To je vrlo moćna sila koja budi dušu. To je direktni put ka Bogu.
Anastasia: Možeš li još nešto reći o tome, barem o onome što se može reći otvoreno? Postoji mnogo pametnih ljudi kojima će i nagovještaj biti dovoljan, savjet o smjeru koji bi oni mogli potražiti tako da mogu neovisno doći do razumijevanja suštine ove stvari, a sve kako bi mogli naći ključeve.
Rigden: Mogu objasniti i detaljnije, naravno… Na nesreću, ljudi smatraju da je ljubav sve: od sebičnog instinkta „alfa mužjaka“ i „alfa ženke“ do odnosa između supružnika, roditelja i djece i moralne odgovornosti ispred svoje rodbine, društva, zemlje itd. Ali, sve su ovo konvencije. Istinska Ljubav je puno veća sila nego što ljudi zamišljaju. Moglo bi se reći da je trenutno razumijevanje ljubavi ograničeno u umovima većine ljudi od strane predložaka iz djetinjstva. Za mase, to je većinom igra unutar određenih konvencija lokalnih tradicija. Društvo je uvijek posjedovalo informaciju koja je istovremeno dostupna i nedostupna javnosti. Pristupačne informacije su se fokusirale na vladu i javne interese. Ona je bila proširena među masama kako bi se slijedio određeni uzorak ponašanja koji je po volji strukturama koje posjeduju te ograničene informacije. Povjerljive informacije su bile korištene naširoko u različitim strukturama povezanih s moćima okultnog i religijskog smjera. One su bile bazirane na znanju o nevidljivom svijetu koje je sposobno učiniti da te elite zadobiju dodatne moći i utjecaj nad masama. Važna uloga o ovim informacijama je dana jednoj od najmoćnijih energija u ljudskom tijelu. Slučajno, idemo je zvati seksualna energija. Pristupačnost informacija o ovoj stvari, u pravilu je, ili zapetljana u Životinjsku prirodu čovjeka, ili je ograničena tabuima vrlo primitivnih objašnjenja koja odvlače ljude daleko od suštine tog pitanja. Kao rezultat toga, osoba padne ili, u gorljivu požudu, ili pati od mentalnog samo-kriticizma i pretjeranog ograničenja za vrijeme izboja ove energije. To se događa jer osoba ne razumije svoju prirodu i nedostaje mu dovoljno znanja o ovoj moći. U oba slučaja osoba završava ne dobivajući dugo očekivanu sreću i dugo očekivani mir nego osjeća prazninu i iscrpljenost. Seksualna energija je jedna od najmoćnijih sila koja ima utjecaj na individuu. Njena se moć može vidjeti ako pratimo svjesne ili podsvjesne interpretacije želja u mislima osobe. Jednostavnije rečeno, kada bi ljudi promišljali o spasenju svoje Duše za vrijeme dana onoliko koliko razmišljaju o seksu, svi bi već odavno bili sveci. Moć je moć, i sve ovisi o tome tko je koristi i kako, odnosno, na što osoba fokusira svoju pozornost. Ako je osoba koristi u svrhu dominacije Životinjske prirode, ona se pretvara u kult samo-važnosti, požude, agresije i dokazivanja da je netko „alfa mužjak“ ili „alfa ženka“. U potrošačkom se društvu sve svodi na to, kao u dječjoj igri, na neiscrpno posjedovanje najljepše igračke koju svi žele. Nakon što čovjeku dosadi ova igračka, započinje potragu za novom, prekrasnom igračkom sve dok ne vidi nešto bolje. Nema kraja tim željama. Primijeti da su iste želje, tj. posjedovanje najboljeg i najljepšeg manifestirane i kod muškaraca i kod žena i u drugim područjima: auti, stanovi, odjeća, itd. Korijen svega ovoga je Životinjska priroda koja uvijek traži moć i posjedovanje privremenog, konačnog i zemaljskog, a pobjednik je Životinjski um koji na taj način, s još jednim setom iluzija čini da ljudi troše svoju životnu energiju i da daju pozornost na smrtno umjesto da se fokusiraju na svoje duhovno spasenje.
Iz knjige Svjest i Osobnost