Jeste li kad promišljali o iskustvu? Što je to iskustvo? Je li ono poželjno ili nije? Itd. Ima mnogo pitanja!
Iskustvo bi nekoj trenutno sklepanoj definiciji trebalo biti stav, znanje, bazirano na prethodnim događajima (iskustvima). Iskusan čovjek je opet po definiciji onaj koji je svašta prošao u životu pa je njegovo iskustvo veliko. U pravili su iskusniji ljudi stariji.
Sve je relativno, kako bi Ajnštajn kazao, pa tako niti pitanje iskustva ne bi trebalo apsolutizirati u životu kao ultimativnu istinu. Ako želite da vam naprave dobro građevinske radove da li ćete uposliti početnika ili iskusnog meštra koji je napravio već stotine takvih radova? Naravno, iskusnog, jer on zna sve trikove zanata. Njemu ćete i vjerovati jer je on to sve sve isprobao i naučio se na greškama. Ako negdje putujete želite li da vas vozi početnik ili iskusni šofer?
Općenito ako želite sigurnost, kvalitetu, znanje, tada je onaj iskusni gotovo uvijek najbolji izbor.
Ima li tu kakvo ali? Naravno da ima. Prvo ljudi koji su iskusni u nekim uskim branšama tu postaju specijalci, ali u drugim segmentima života blage veze nemaju. Generalno životno iskustvo u tom smislu nema ikakve veze jer iskusni koji su prošli svašta u životu opet rade uvijek iste greške, oslanjajući se na svoje iskustvo. Nadalje iskusni meštri postaju rutineri. Rutiner je onaj koji rutinu izvodi brzo i sa lakoćom. Ali rutina je rutina i teško ćete očekivati od iskusnog rutinera da napravi nešto što nikad nije radio ili što treba napraviti drugačije. On će često tvrditi da se to ne može. Je rutiner je rutiner, ništa izvan rutine. Zato često mladi i neiskusni donose promjenu budući da iskusni nisu sposobni gledati van okvira svojeg iskustva.
Iskustvo u materijalnom svijetu je posloženo po takvoj šabloni da određene radnje, rutine dolaze do maksimuma kojeg više ne možemo unapređivati. Sada je potrebno nešto novo koje je potpuno nepoznato i nitko o tome nema iskustva. Rutineri nisu ti koji vuku svijet naprijed, već istraživaći nepoznatog. U materijalnom svijetu birate: želite li staro i pouzdano koje ima svoja ograničenja ili želite novo, neizvjesno, uzbudljivo, u kojem kakve garancije nema! Stoga je iskustvo u materijalnom svijetu dobro, ali ograničavajući faktor.
Pogađate, pretpostavljam, da mene generalno ne zanima pogled iskustva u materijalnom smislu već isključivo u smislu duhovnog. Život nikako nije samo materijalno iskustvo pa tako ova gornja definicija iskustva u životu za razliku od neke djelatnosti ne prolazi. (osim ako život ne doživljavate kao kakvu djelatnost). Mnogi životno iskusni ljudi žive potpuno nekvalitetne i nesigurne živote jer život nije posao. Zašto je to tako? Zato jer iskustvo u ovom svijetu stiče svijest, um, a ona je po pitanju života i duha neadekvatna bez obzira na iskustva, jer ne može obuhvatiti duhovno. Ono je van njenih granica spoznaje.
Npr. Ja dobrom prijatelju pričam o Allatri, a on sa podsmijehom odgovara da je on čuo svakakvih priča u životu koje su još nevjerojatnije od ovih i njegovo iskustvo mu govori da sa oprezom i distancom pristupa ovom „Novom” znanju. On zna. A zapravo ne zna on već njegova svijest, a ona neće dozvoliti ikakvu novotariju koja ugrožava poziciju „iskusnog”. Iskusni su gotovo uvijek protivnici promjena, jer oni su u ovom sustavu na vrhu, a kad se uvede novo njih nema nigdje. Progres je zaustavljen iskustvom.
„Primijeti da Promatrač nikad nije odvojen od promatranog, jer će on uvijek percipirati promatrano kroz svoje vlastito iskustvo. Zapravo, on promatra aspekt samog sebe. Dok razgovara o svijetu, čovjek na glas iznosi svoju interpretaciju svijeta baziranu na njegovom načinu razmišljanja i vlastitom iskustvu, a ne na kompletnoj slici stvarnosti koja se može percipirati jedino iz perspektive viših dimenzija.”
iz knjige „AllatRa”
U duhovnoj potrazi iskustva sakupljena u materijalnoj stvarnosti baziranoj na svijesti su invalidna, teret koji ničemu ne pomaže, zato se i govori da bi naučili trebate otpustiti staro jer staro ne da razvoj novome. Umiranjem „iskusnog znalca” stvara se podloga za duhovni razvoj. Znati da ništa ne znaš (0dbacivanje iskustva) jer preduvjet stvarnom duhovnom napretku.
Mnogi danas govore: Moje iskustvo govori ovako, moje iskustvo govori onako i zbog toga ja hoću ili neću napraviti nešto. To su budalaštine koje koče razvoj. To znanje funkcionira kada naručuješ picu, jer imaš iskustvo koja je dobra, kad nešto radiš, ili negdje putuješ, koju kremu za sunčanje ćeš koristiti ili gdje su najbolji ćevapi u gradu. Ali za životni put, duhovno sazrijevanje iskustvo je bloketa zavezana za vrat lancem.
Kako kaže AllatRa, iskustva igraju neku ulogu u materijalnom svijetu, ali svako iskustvo koje čovjek stječe u njemu je subjektivno i ništa ne govori o događaju već isključivo o onome koji proživljava događaj. Ne postoje apsolutna iskustva, nikada svi ljudi nisu istu stvar doživjeli isto. Zašto je iskustvo različito iako je događaj isti? Zato jer su ljudi (svijest) drugačiji. Kako je onda moguće donijeti zaključak da je iskustvo autentično i da mu treba vjerovati? Nikako. Ali svijest voli ova poistovjećivanja, jer ima li većeg znanja od iskustva? (Šta’š ti meni govorit, ja sam sve to prošao) stvarajući identitet kojeg se poslije teško riješiti.
U duhovnom smislu ne mogu govoriti o iskustvima, da li takvo nešto uopće postoji, jer promatrač je u duhovnom smislu odvojem od promatranog, shvaća da on nije ono što promatra, nije opterećen prethodnim iskustvima i referentnim točkama stoga gleda objektivno (promatra). U duhovnom smislu razumijevanje je holističko bez upliva svijesti i njenih ograničenja tako da odmah vidiš što jest a što nije! Nema grašaka, niti učenja na greškama jer u duhovnom greška ne postoji. Neko će reći da niti u materijalnom svijetu greške ne postoje već je sve učenje, pa je tako pobjednik u životu onaj koji se više puta digne nakon što ga život nokautira. To je pravo new age sranje. Život ne nokautira dušu i jastvo čovjeka već samo svijest, pa je glupost trošiti dragocjeno vrijeme na dizanje nakon životnog udarca, jer ćemo ta saznanja (iskustva) u slijedećem životu zaboraviti i ponovo ćemo primati iste udarce. Duhovni put je put u kojem te život ne baca na pod i nema dizanja iz blata „neuspjeha” jer tu neuspjeh ne postoji, a antimaterija ne može primati ikakve udarce.
Znate kad je Isus rekao da bi ušli u kraljevstvo nebesko trebamo biti kao djeca. Hmm, djeca i iskustvo to mi nekako ne ide jedno s drugim, znači li to da se Isus prevario ili da trebamo biti lakovjerni kao djeca?
Ipak postoji jedno iskustvo koje je kod svih tražitelja autentično, a to je svojoj svijesti (skupu iskustava) ne treba vjerovati. Tko je proučavao Allatru shvatit će!