Mnogi od nas žive i umiru uvjereni da su tijelo. Neki malo „pametniji“ žive i umiru uvjereni da su svijest. A neki treći, žive i umiru misleći da su i tijelo i svijest. I tako stotine (ako ne i tisuće) godina, stotine života živimo i umiremo ne znajući tko smo. Ta pozicija u koju smo dovedeni (ili smo je sami izabrali) je zastrašujuća. Ne znati tko smo, ne znati kamo idemo i kome …. je pakao.

Oduvijek me zanimao odgovor na pitanja: Tko sam ja? Što se još nalazi oko mene, a ne vidim to? Što je smrt? Gdje odlazimo nakon života? I odlazimo li uopće negdje? Ili nestajemo zauvijek? Ako nestajemo, zašto uopće živimo? Čemu to sve?

U dobi od šest, sedam godina, dok smo se vozili djedu i baki, vidjeli smo zgaženu mačku na cesti. Dugo je stajala tu i automobili su je već puno puta pregazili pa od nje nije ostalo skoro ništa. Otac se okrenuo prema meni i mojim sestrama i rekao: Ovako izgleda smrt, od tebe ne ostane ništa, a onda tiho dodao za sebe „Perušina“. Njegove riječi sam upamtila i nosila u sebi godinama.

Užasavala me pomisao da od mene i od ljudi koje volim jednog dana neće ostati ništa. Perušina, kako je otac rekao. Užasavala me pomisao da će moje sestre i moj brat, moj otac, moja majka, susjeda Željana, njen brat Jure i svi moji prijatelji, a konačno i ja sama, trunuti poput te jadne mačke na cesti, samo što će nama biti još gore jer ćemo trunuti u nekoj mračnoj, zagušljivoj rupi iz koje nema izlaza.

Ćulila sam uši kad bih načula da netko u mojoj obitelji priča o smrti, šuljala sam se oko njih sve dok jednog dana nisam čula priču da su u nekom selu otvorili grob i unutra ugledali kostur koji sjedi. Danima sam proživljavala agoniju tog bića koje je živo bilo zakopano u grob. Noćima sam, tresući se od užasa pokušavala predočiti sebi osjećaj kada shvatiš da nema izlaza i da ćeš polako, u mukama, od gladi i žeđi, potpuno sam, bez mogućnosti da išta učiniš, umirati u blizini onih koji bi te mogli spasiti. Čula sam iznemogli glas tog bića i kuckanje o hladni beton. U svega nekoliko dana, u mene se uselila tuga.

„Smrt je strašna. Umiranje je strašno“, zaključila sam. Donijela sam odluku da ja neću u grob. Nisam znala gdje ću i što ću, ali sam znala, i svima to jasno rekla, da kada umrem neću u grob. A onda sam jednog dana odlučila da ni to neću, da neću ni umrijeti. Čudno su me gledali kad sam izjavila: „Vi svi umirite, ja neću, nešto ću već smisliti.“

Danas, nakon skoro pola stoljeća, dobila sam odgovore na sva pitanja koja sam postavljala tokom života.

Danas znam da sam kao dijete ispravno osjećala „stvari“.

Bilo bi lakše i jednostavnije da su moji roditelji znali ovo što sada znam ja, a što sam zahvaljujući Allatri, Igoru Mihajloviću i cijeloj toj ekipi, naučila i shvatila. Bilo bi puno jednostavnije da su mi znali objasniti da nisam tijelo, da nisam svijest (um), da misli koje mi se vrzmaju po glavi nisu moje jer dolaze izvana i da ih mogu „ugasiti“. Bilo bi prekrasno i oslobađajuće da mi je netko rekao da sam „stvarna ja“ Osobnost i da kao takva imam izbor umrijeti ili Živjeti Vječno.

Kao malena curica donijela sam odluku da neću umrijeti (iako nisam razumjela što to znači), a danas kao velika cura samo mogu reći da sam i dalje na tom putu i da jedva čekam da dođem Kući.

Kako zaista izgleda energetska struktura čovjeka te koje prilike i znanja ona donosi čovjeku u njegovu putu k vječnom životu možete pogledati u donjem videu.

2 Replies to “Energetska struktura čovjeka

  1. Ovaj video mi je pomogao da shvatim odnose osobnosti, duše i svijesti. Hvala

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *