IM: Već smo razgovarali o “glumcima” na pozornici, o slikama koje prikazuju. Zašto? Jer izazivaju u čovjeku snažnu emociju pa on usmjeri na to svoju pažnju. I što je slika svjetlija, ljepša… to joj se više pažnje posvećuje.
O tome smo već razgovarali, sve je jednostavno. Tu su isti oni “glumci”, … debeli ogroman tip prikazuje nešto tanko, oprostite, vlat trave. Ali on to portretira i nameće vam. Vi vidite da je to kontradikcija. I tako Osobnost osjeća ovu kontradikciju i te zamjene. I želi, i trudi se, upravo onako kako biste i vi pokušali da u dvorištu vidite tu travku, a ne nekog debelog tipa koji je prikazuje budući da je Osobnost u dubokoj tami dok ne stekne “duhovni vid, duhovni sluh” (postoji takav izraz, to je dobro) kad gleda stvarnost. I dok to ne dobije, ona je poput djeteta, sjedi u publici i sluša sve što joj se kaže. Jednostavno je tako.
Ali izvan ovog kazališta apsurda postoji ogroman svijet. A jedini iz ovog kazališta koji je u stanju doći u kontakt s Duhovnim svijetom – to ste vi kao gledatelj, vi kao Osobnost. Kad osoba izađe iz kazališta, gledatelj gubi svoje “glumce”. Zašto bi joj trebali klaunovi kad postoji nešto stvarno? Zašto gledati iluziju kad postoji stvarnost? Zašto se vezivati za privremeno kad postoji Vječnost?
A: Dok sam radio na sebi, usvojio sam pravilo da ne razgovaram ni s kim u glavi. Često se dogodi neka situacija, sukob s nekom osobom i mi razgovaramo s tom osobom u glavi, pokušavamo joj nešto dokazati. Ili jednostavno, dogodilo nam se nešto dobro i mi modeliramo u glavi kako nekome dolazimo i govorimo mu to. To se ne smije raditi ni pod kojim okolnostima. Zašto? Jer u svojoj glavi, mi zapravo, ulazimo u dijalog s našom sviješću. Naša svijest je jako zainteresirana za to. Zašto? Jer se često takvi dijalozi sa sviješću događaju u emocionalnoj sferi. Emocija je provodnik Životinjske prirode u osobi. Preusmjeravamo svoju snagu potrebnu za duhovni razvoj i dajemo je svijesti. To jest, hranimo svijest, nesvjeno jačamo onoga koji će nas tada porobiti …
Česti su slučajevi, uobičajeni u početnoj fazi obavljanja duhovnih praksi, kada dolaze misli: “Duhovna praksa mi ne ide dobro”. To je svijest koja govori o sebi. Svijest čini zamjenu, ona o tome govori kao iz Osobnosti. Znači, ako osoba zaboravi da ne mora razmišljati i misli da je glas u glavi njegov, tada započinje snagu svoje pažnje stavljati u te riječi i misli.
Da biste to shvatili, prvo morate pokrenuti najobičnije proučavanje svoje svijesti, tj. jednostavno je morate pratiti. Za to vam trebaju bilježnica i olovka. Sada već razumijemo da ljudska Osobnost nije u stanju razmišljati i ne zna kako doživjeti emocije. Osobnost samo osjeća, odnosno, Osobnost ne može biti ljuta, uvrijeđena ili zavidna. Ona osjeća. Uzimajući ovu činjenicu u obzir, vrlo je jednostavno raditi s tim. Uzmemo bilježnicu i olovku i jednostavno zapišemo misli koje opažamo u glavi.
Naša svijest jako voli nagađati. Evo, recimo, jednostavnog primjera. Razgovarao sam s osobom. Ona me je nekako čudno gledala i nekome u meni se učinilo da se naljutila na mene. I što mi svijest kaže: “Uvrijedio si je jer… bla,bla …”, i počinje izmišljati zašto i iz kojih razloga. Uzmem bilježnicu i napišem: “Evo, svijest mi govori da se osoba uvrijedila na mene zbog …” Prilazim toj osobi i kažem: “Reci mi, molim te, je li to istina? ” Ona mi kaže potpuno suprotne stvari, da ovo nema nikakve veze sa mnom … Ali u ovom trenutku sam, recimo, izgubivši budnost, dopustio svojoj svijesti da izrazi ove pretpostavke. I do danas se nakupilo puno takvih situacija.
Staložene ljude je prilično teško oduševiti sa nečim, ali i uplašiti ih. Oni imaju čvrstu svijest. Slabiji struktura, bez samopouzdanja, ima mnogo veće emocionalne oscilacije. Možda ste kao dijete imali dominantnog oca (autoritet), koji je kažnjavao neposluh, i plašili ste ga se. Ako ste konstantno indoktrinirani da se autoritet mora slušati, i da je hijerarhija nužnost našeg svijeta, svijest tada formira generalni zaključak po kojem su svi autoriteti dominantni i opasno je suprotstavljati im se. Štoviše, prema svijesti, to postaje normalni svjetovni poredak. Kad se takva svijest kasnije u životu susretne sa policajcem, sudcem ili svećenikom(autoritetima), on se zbog straha neće suprotstaviti ničemu što „autoritet“ od njega traži. Možda će malo negodovati, ali ne puno. Ako uspije barem malo probiti strah i propitati autoritet policajca to će za tu svijest biti euforičan uspjeh. Što je strah veći, to je euforija savladavanja straha veća. Svaki put kad se poželite suprotstaviti bilo kojem obrascu kojem robujete, javlja se strah, jer djelujete sviješću koja je suprotna vašem vjerovanju. Događa se kolizija. Takva kolizija uzrokuje strah od nestanka vjerovanja (vjernika), te se on automatski brani strahom ili nekom drugom „nižom“ emocijom. Taj otpor uma u obliku emocije je mehanička reakcija. Zbog nedostatka svijesti o prirodi djelovanja emocije, potpuno je normalno da se ona autonomno izvodi sve dok osobnost ne preuzme upravljanje. Osim toga, svijest identificirana sa programomne dozvoljava ispitivanje autentičnosti programa i emocijom pokušava blokirati svaku potragu za istinom.
U trenucima kada tražite istinu van uma, događaju vam se napadi. Što vaši osobni, unutarnji, što ljudi izvana, koji osjećaju da želite izaći pa tako aktivirate njihov strah. Emocije koje se javljaju u tim trenucima nisu stvarne! Ako povjerujemo u njih ponovo se uvlačimo nazad u svijet uma, borbe, osude, itd.
Da bi se konačno srušila iluzija osobe i njene emocionalnosti, potrebno je skupiti hrabrost i ući u prostor nelagode. Bez obzira na nelagodu, emocija ti ne može ništa, jer nema nikakvih dodira sa tvojim istinitim bićem.
Tako je na kraju svaki strah, zapravo strah od smrti. Strah je generiran ulaganjem pozornosti u svijest/sistem, jer svijest je jedino što može umrijeti. Da ne ispadne da je sve crno spomenimo da od ovih emocija nisu isključene pozitivne ili čak euforične emocije. Njih ima mnogo manje i kraće traju. One se pojavljuju kad smo postigli željeno ili kad je naš interes ispunjen. Što je interes veći zadovoljstvo je veće, ali i to se treba prepoznati kao uvjetovana emocija, a ne istinski osjećaj zadovoljstva i sreće. Lako ćete je prepoznati, jer prilično kratko traje.
Mnogo osoba percipira sebe kao emocionalna bića. Ne gledaju na sebe kao mentalna bića, jer shvaćaju da je misao fluidna (i jest i nije), ali zato emocije doživljavaju kao stvarne, jer postoji njihov tjelesni izraz. To je točno, ali ono što oni ne znaju, jest da taj izraz u potpunosti ovisi o vjerovanju, te je tako i on lažan jer ne postoji sam po sebi (autonomno).
„…U tom procesu počinjemo razumjeti niz loših posljedica negativnih emocija i senzacija. „Negativne emocije“ označavaju sve nasilne depresivne osjećaje samosažaljenja, gnjev, sumnju, strah, zlovolju, dosadu, nepovjerenje, ljubomoru itd. Ovakvo izražavanje negativnih osjećaja se obično prihvaća kao nešto normalno i prirodno, pa čak i neophodno. No moramo biti svjesni da je u pitanju uvjetovano stanje. Stanje koje se stvara u nama iz vanjskih i unutarnjih čimbenika. Najgore je što ovakve emocije nazivamo „iskrenošću“. Naravno to sa iskrenošću nema nikakve veze. Ova paleta osjećaja je samo znak čovjekove slabosti, loše naravi, nesposobnosti da svoje probleme zadrži za sebe i da ih sam riješi. Čak je i pokazatelj namjernog ili nenamjernog napajanja drugima kroz niz različitih reakcija, od sažaljenja do navodne pomoći ili savjetovanja, koje naravno ništa ne pomaže, jer su primarni negativni sadržaji zasnovani na fantaziji i laganju koji su proizašli iz potpunog nepoznavanja sebe.“