“Jesi li upoznat s konceptom gravitacijskog polja?” upita Sensei Andreja.
“Paaaa…”
“Suvremeno čovječanstvo daleko je od temeljitog proučavanja svojstava ovih polja. Ipak, gravitacijska polja karakteriziraju ogromne brzine. Usporedimo li njihovu brzinu s brzinom svjetlosti, to bi bilo isto kao uspoređivanje brzine najsuvremenije nebeske rakete s brzinom stare, slabe kornjače. Za gravitacijska polja zapravo ne postoji koncept udaljenosti, već postoji koncept trenutnog prijenosa. I upravo zahvaljujući općem gravitacijskom polju, čiji je osnovni element čestica Po, svaki atom na vrhu nosa povezan je sa svakim atomom Sunca, drugih planeta i zvijezda, pa čak i, kao što si rekao, sa svakim atomom mikroba koji živi u nekoj dalekoj galaksiji… Vidiš, materija kao takva je gigantski organizam koji se stalno mijenja zbog svoje transformacije energije…”
“Prilično je teško zamisliti tako ogromnu beskonačnost, sa stotinama milijardi zvijezda, kao jedinstven organizam”, rekao je Volođa dubokim glasom gledajući u noćno nebo.
“Ipak, točno je onako kako sam opisao”, izgovorio je Sensei. “Na primjer, u našoj glavi također ima milijarde živčanih stanica, koje gotovo stvaraju vlastite galaksije koje se rasplamsavaju od trenutka rođenja. U mozgu se svake sekunde odvija oko sto tisuća kemijskih reakcija. A ako to pogledamo s pozicije mikro-bića, recimo nekog kvarka koji “naseljava” jednu od tih stanica, za ovo majušno stvorenje ljudski mozak također bi se mogao činiti neobjašnjivom, nespoznatljivom beskonačnošću. Normalno je… Naš um je vrlo ograničen. Štoviše, nikada nas životinjska priroda sa svojim egoizmom, sa svojim samouvjerenjem da je ‘središte’ globalne evolucije i ‘neodoljivim’ tjelesnim izgledom, ne ostavlja na miru. A što smo mi zapravo za tako golem organizam? Samo prašina davno izumrlih zvijezda.”
“U kojem smislu?” Svat nije shvatio.
“U izravnom smislu”, odgovorio je Sensei. “Jesi li ikad razmišljao što je zapravo tvoj organizam?”
“Pa, jasno je. Mišići, kosti, krv…”
“Trebao bi to dublje proučiti”, prijateljski je savjetovao Sensei. “U stvarnosti je to određeni skup kemijskih elemenata koji se u prosjeku sastoji od 65% kisika, 18% ugljika, 10% vodika, 3% dušika i 1% svega ostalog.”
“Ali što je s kostima?”
“Kosti su također puka kemija, izvorno “skladište” mineralnih soli. Izrađene su od kalcija, fosfora, magnezija i tridesetak drugih mikroelemenata. Tu je i voda, naravno, poznata H2O. Sada, razmisli od čega su sazdane zvijezde, recimo u našoj galaksiji. Sigurno su napravljene od istih kemijskih elemenata, gdje su vodik i helij najzastupljeniji… Kao što sam već rekao, postoji ukupna masa materije. Pomoću određenih sila, skupova i kombinacija pretvara se u razne materijalne predmete. Primjerice, nove generacije zvijezda trajno nastaju iz međuzvjezdanih plinova kondenzacijom, a planeti nastaju iz prašine, tj. od istog skupa kemijskih elemenata sadržanih u tom plinu. Čime se održava svjetlost zvijezda? Pražnjenjem nuklearne energije u njihovim zrnima tijekom procesa sinteze teških elemenata poput ugljika, kisika, dušika, silicija, željeza i tako dalje. A kad se životni vijek zvijezde završi, zvijezda vraća veći dio svoje materije natrag u međuzvjezdani prostor, obogaćujući ga teškim elementima. Uobičajena je pojava gigantskih eksplozija takozvanih supernova zvijezda, koje zapravo proizvode gotovo sve kemijske elemente.”
“Elemente sadržane u Mendeljejevljevoj tablici?” raspitivao se Oleg.
“Pa, recimo – sadržano u kompletnoj tablici, uključujući one elemente koje ovo čovječanstvo još nije otkrilo… I opet, otpušteni plin postaje građevinski materijal za nove nakupine zvijezda, za planete i za život na potonjim. Tako se ispostavlja da je ista materija od koje je, recimo, napravljeni naš Sunčev sustav, naša Zemlja i svi mi, više puta korištena kao sastav zvijezda koje su ranije postojale.”
“Doista govoriš istinu, sine moj”, odjeknuo je otac Ivan. “Zato Sveto pismo kaže da je Bog stvorio čovjeka od zemaljske prašine i udahnuo mu život, a čovjek je postao živa duša.”
“Apsolutno točno. Slijedom toga, ako osoba troši pranu, tj. Životnu energiju, ‘dah života’ na svoju Životinju, svoju materiju, ta će se osoba, nažalost, pretvoriti u prah, uzet će joj se sve, dok ako osoba troši pranu na rast duše, na snagu stupaju neki sasvim drugi zakoni – zakoni duhovnog svijeta. To sigurno ne znači da se ljudska tvar neće dalje obrađivati i koristiti za oplodnju zemlje. Fizičko tijelo je puka ljuska za sazrijevanje duhovne supstance i smrtno je poput bilo koje materije. Unatoč tome, ako se unutar ove ljuske dogodi sinteza misaone snage, duše i “daha života” tijekom postojanja ljuske, rađa se potpuno novo duhovno stvorenje, recimo Osoba vječnosti, na koju zakoni materije nemaju utjecaja.”
Sensei je zašutio. Odjednom Valera, koji tijekom razgovora nije progovorio ni riječi, neočekivano upita: “A što je život u svomu pravom smislu?”
Sensei ga je pažljivo pogledao i sasvim otvoreno odgovorio: “Ništa doli ezoosmosa – unutarnjeg impulsa energije.“
Nakon ovog odgovora svi su neko vrijeme šutjeli, očito razmišljajući o onome što su upravo čuli. Tada je Kostja počeo glasno razmišljati: “Međutim, ako je život puki impuls energije, tada bi u principu trebalo biti prilično puno takve energije, uključujući i racionalnu. Ipak, do sada, na primjer, čak nisu otkrili niti jedan drugi planet poput našeg koji ima potrebne uvjete za racionalan razvoj života. Dakle, mi smo zaista osamljeni u svojoj racionalnosti.”
“Moram te “razočarati”, rekao je Sensei ironično. “Postoje milijarde takvih planeta kao što je naš! A i pojedinaca koji sjede uz vatru i gledaju u nebo. Ali ove činjenice doista ne govore ništa.”
“Zašto nas ne kontaktiraju ako je to točno?”
Eugen se nacerio, prisjetivši se nečega smiješnog, “Zašto bi kontaktirali takve humanoide koji žive u svojem društvenom neredu i stalno cvile i žale se? Jeste li čuli nove glasine?” nagnuo se naprijed i zavjerenički šapnuo kao da priopćava neke supertajne informacije: “Kažu da nedostatak kontakata sa Zemljom iz svemira definitivno potvrđuje postojanje racionalnih civilizacija vani.”
Ekipa se nasmijala gledajući “stručnjaka za humanoide”.
“Šalu na stranu!” usprotivi se Kostja, namještajući naočale koje su se spustile do vrha nosa. “Kakav bi racionalan život mogao postojati u svemiru ako tamo nema ničega osim prašine i drugih sličnih stvari?”
“Racionalni život postoji ne samo na drugim planetima, već čak i u samomu kozmičkom prostranstvu”, odvratio mu je Sensei. “Taj se život sigurno razlikuje od našega dišućeg oblika koji kojem je potreban kisik. Glavna stvar za bilo koji život je energetski impuls, tj. Ezoosmos. Takav impuls može dati, na primjer, toplinska energija, energija elektromagnetskog, gravitacijskog polja i tako dalje. I život će generirati takav impuls, ali to će biti život drugačiji od biološkog. Naš se um navikao misliti da samo aminokiseline mogu biti građevni blokovi u živim organizmima racionalnih bića, pa zato jednostavno ne želimo ništa vidjeti i prihvatiti, već takvo uvjerenje. Ipak, ako uzmemo u obzir aminokiseline, ovi su “blokovi” raspršeni po cijelom svemiru, međutim to ne znači ništa. Aminokiseline kao takve daleko su od toga da su “kuća” u kojoj su smještena racionalna bića. To su samo “cigle” koje još treba složiti da bi se dobio oblik “kuće”.”
“Kako drugačije može izgledati život?” – pitao je Kostja zbunjeno.
“Pa, na primjer, postoje racionalna bića s odgovarajućim intelektom koja žive izvan bilo kojih planeta, u međukozmičkom prostoru. Zauzimaju goleme teritorije. To je zapravo jedna od najvećih populacija racionalnih bića… Ono od čega se sastoje ne može se niti nazvati materijom u našemu ljudskom razumijevanju. Ako se služite zemaljskim jezikom, struktura njihovih, recimo, “stanica” (potonje ne sadrže ništa slično aminokiselinama) podsjeća na oblik male retorte, malih cilindara. Ali, nakon što se upare, mijenjaju svoj oblik. To su izolirane čestice. Njihova je struktura puno organiziranija i puno viša od naše… U svomu prirodnom stanju takvo stvorenje nije jako dugačko, premda ovisi o njegovoj “starosti”. Njihove veličine mogu varirati od nekoliko milimetara do nekoliko metara. Kad takvo stvorenje boravi u mirnom stanju, ono se raspada i stapa s vanjskim svijetom, dok se na putovanju jednostavno organizira, i to je sve… U principu, ta stvorenja mogu doći na bilo koji planet.”
“I na naš?” pitao se Ruslan.
“Prirodno. Iako ih je ovdje teško vidjeti golim okom. Bila bi potrebna neka moderna oprema, jer se kreću potpuno različitim brzinama… Oni se mogu organizirati, mogu raspasti u zasebne dijelove, ali čak i tijekom takva raspada nastavljaju postojati na energetskoj razini, a po potrebi se mogu i reintegrirati. Također mogu lako prijeći u paralelni svijet…”
“Dakle, ako ta racionalna bića postoje, trebali bismo nekako osjetiti njihovu prisutnost”, izjavio je Kostja.
“Ni u kom slučaju. Jednostavno se ne možemo presijecati s njima zbog njihove brzine, pa ih ne možemo ni osjetiti. Ipak, moguće je zabilježiti njihovo kretanje. Kad uđu u našu atmosferu, izolirane skupine njihovih “stanica” okupljaju se. Tijekom kretanja podsjećaju na nešto poput duguljastog tijela oko kojeg je namotana spirala. Vrh izgleda poput šipke u ručnoj mašini za mljevenje mesa. U tom bi ih trenutku možda moglo biti moguće snimiti modernim uređajima, pri čemu snimanje mora biti vrlo brzo i temeljito usredotočeno na te objekte. A što se tiče drugih metoda… U principu, oni ne prazne energiju. Dobivenu toplinu troše na sebe. Njihove nakupine također se mogu vidjeti ako pratimo raspodjelu toplinske energije duž spektra: temperatura sunčevih zraka, na primjer, obično se smanjuje iza njih, jer se odvija proces “apsorpcije”.”
Iz knjige “Ezoosmos“
T: Igore Mihajloviču, mnogi ljudi se pitaju što znači fraza: “Bog je stvorio čovjeka po svojoj slici i liku”?
IM: Zanimljivo pitanje. Mnogi su zabrinuti i ne razumiju što to znači. Za dublje razumijevanje, mislim da je dobro malo se dotaknuti, primjerice, Biblije, Starog zavjeta, knjige Postanka, prvog poglavlja, gdje se govori o tome kako je nakon odvajanja Svjetla od Tame, nakon stvaranja svijeta, Bog odlučio stvoriti čovjeka. I kao što znamo, dogodilo se to šestog dana stvaranja. Načinio je ljude na svoju sliku. Tu je vrlo zanimljiva postavka da je Bog stvorio čovječanstvo na svoju sliku; muškarca i ženu. Postavlja se pitanje, što to znači “na njegovu sliku i lik”? To smo pitanje već postavljali više puta u raspravama i drugim emisijama jer mnogi to tumače doslovno, da je čovjek stvoren na sliku i lik Boga. Tu postoji takvo neslaganje, kao i uvijek, u svijesti. “Bog je stvorio na svoju sliku i lik” – ovdje svijest sebe doživljava kao Božju sliku i lik.
Međutim, Novi zavjet, Ivanovo evanđelje (poglavlje 4, stih 24) kaže: “Bog je Duh”. To je Isus rekao svojim učenicima. Dakle, stvorio je čovjeka na svoju sliku kao duhovno biće, a u čovjeka je stavio Duh ili ono što nazivamo Osobnost. Dakle, Osobnost nije materijalna, već duhovna što znači da „slika i lik“ nisu ništa drugo do duhovna komponenta čovjeka.
I u mnogim su religijama pokušali objasniti da je čovjek vrsta duha, rođen je iz duha …
T: … i da je Bog dvaput stvorio čovjeka, kao što ste spomenuli.
IM: Da. Bog je stvorio čovjeka dva puta. Oni koji stvarno traže i istinski teže duhovnoj spoznaji (koji ne vjeruju svemu što je za sustav prihvatljivo, koji doživljavaju unutarnju žeđ za istinom), oni, u pravilu, ne traže samo jednu religiju, već traže sve informacije u kojima se Bog spominje. I mislim da su više puta nailazili na informacije u drugim drevnim religijama, na primjer, u zoroastrizmu, o kojem smo već govorili, da su ljudi nekoć bili bestjelesna bića koja nisu imala meso. Sazreli su, postali su oni koje, na primjer, u modernoj religiji zovu Anđeli … i otišli.
T: … Znači bili su nevidljivi, netjelesni duhovi.
IM: Doista, ljudi danas razumiju usporedbu s Anđelima, ali je u stara vremena ljudima trodimenzionalnost bila jasnija, primjerice, oni su je shvaćali i povezivali s lokalnim biljkama, životinjama ili nečim drugim, što znači, s onim što su vidjeli i opažali u svakodnevnom životu. Ako uzmemo u obzir zoroastrizam, tada je slika prvih ljudi, muškarca i žene, naglašavam, kao jedno nevidljivo biće bilo asocijativno uspoređeno s plemenitom rabarbarom. To je biljka koja je rasla na onim mjestima odakle potječu i sama Učenja. Riječ je o dvometarskoj biljci čije je deblo slično dvjema isprepletenim zmijama. Pa … često ste viđali ovaj simbol …
T: Da, ovaj se simbol u obliku dviju isprepletenih zmija (kaduceus) često koristio u davnim vremenima u različitim kulturama kao simbol rođenja, pristanka, univerzalnog pokreta, kao simbol sklada dvaju principa kod čovjeka: yin i yang. Prije se koristio kao atribut bogova i nalazio se na štapovima svećenika. Danas je kaduceus poznat kao jedan od simbola medicine.
IM: Da. Ali ovdje želim spomenuti jednu važnu stvar. Zašto je data ova usporedba i zašto je uključen muški i ženski princip? Sada imamo muškarca i ženu. Međutim, prvi su ljudi bili aseksualni baš poput Anđela. Anđeo nema meso. Anđeo nema rod. I to treba razumjeti. Prije ovog sada je muški i ženski princip bio spojen u jedno biće. Zato je rečeno da su prvi ljudi bili poput biljke rabarbara, što znači da su muškarac i žena bili jedno isprepleteno stvorenje, a blaženstvo Ahura Mazde … što znači, blaženstvo Božje protegla se iznad njih, tj. oni su bili u Božjoj ljubavi … Usput, prvi bogovi drevnog kineskog panteona, Fuxi i Nüwa, prikazani su na isti način …
T: … a koji se spominju u knjizi “AllatRa”.
IM: Da. I onda, upravo ljudskim izborom, što je Bog učinio? Učinio ih je materijalnim.
T: … Kao što se kaže u legendama Zoroastrizma, “oboje su se iz cvjetne slike pretvorili u ljudsku sliku, a blaženstvo je kao Duh ušao u njih” …
IM: … kao Duh. Opet su se transformirali iz jedne slike u drugu. Međutim, njihova glavna suština nije bila u slikama, već u duhovnoj srži, u njihovom duhovnom dijelu. Međutim, ovdje već vidimo odjeke svijesti. U svakom slučaju, ono što se danas govori (usporedba s rabarbarom i slično) bila je jednostavna usporedba …
Ali opet, u drevnom učenju se kaže da nakon što su postali materijalni, njihova je suština još uvijek ostala. Odnosno, u prvoj, početnoj fazi nije bilo muškaraca i žena. Ovo je također zanimljivo. I tako, kao što sam rekao na početku, muški i ženski princip spojen je u jedno biće.
T: Odnosno, takva pojava androginosti prvog čovjeka bila je inherentna, što predstavlja jedinstvo, kombinaciju muškog i ženskog spola u jednoj osobi … To je hermafroditizam, odnosno, sposobnost oplodnje pri kojoj se i jajne stanice i spermatozoidi razvijaju u jednom organizmu. Ovaj je fenomen uobičajen u životinjskom svijetu.
IM: Da, analogija je sačuvana.
T: Vrlo je zanimljivo da se u Bibliji, u petom poglavlju Knjige Postanka spominje da je Bog stvorio čovjeka: muškarca i ženu te im je dao ime “čovjek”. I dalje … piše da je Adam rodio sina. Mi pogrešno mislimo, na temelju prijevoda, da je Adam muškarac. Međutim, u stvarnosti, na originalnom jeziku, kada se ta riječ upotrebljava bez člana, onda ona ne predstavlja imenicu, niti muško ime, već služi kao oznaka za čovjeka općenito. Dakle, podjednako je primjenjiva i na muškarca i na ženu.
IM: Ovo je značajan trenutak … Kasnije je Bog ipak odobrio takvu rodnu razliku i ljudi su se podijelili na muškarce i žene kako bi ljudi… Pa, recimo to direktno, kako bi ljudi zakomplicirali put kući...
Tekst programa: “Svijest i Osobnost. Od neizbježno mrtvog do vječno Živog “