Prva svijest, nazovimo je primarna svijest, glavna je i rađa se s fizičkim tijelom i to je svijest primata, životinje. Sljedeći sloj svijesti, koji se očituje kao opozicija Osobnosti u ljudskom tijelu je sekundarna svijest. Sekundarna svijest je nešto poput moderne svijesti ili nove svijesti i naziva se još i ljudskom sviješću. Ovdje je važno razumjeti da je sekundarna svijest ona koja nam je omogućila da prestignemo majmune u našem intelektualnom razvoju.

T: Ovo je vrlo važna stvar. To je upravo odgovor koji neurofiziolozi traže već mnogo, mnogo godina. Ali još uvijek su zaglavili na istom mjestu … Pa, barem su bili do ovog povijesnog trenutka.

IM: Da, tako je. Ta nova svijest je vrlo agresivna i aktivna. Iako su takve i jedna i druga svijest – one nisu ništa drugo nego dio cijelog sustava i jasno je da je to strukturirano polje. To nikako nisu neuroni mozga i slične stvari. Neuroni mozga (o tome smo već pričali u jednom od emisija) su one strukture koje preoblikuju informacije koje dolaze iz strukturiranog polja svijesti i pretvaraju ih u fizičke, zatim u kemijske reakcije, a zatim natrag u fizičke i tako dalje. Ali to nipošto nije mjesto odakle nastaje ili potječe misao niti je to mjesto gdje ona djeluje. Do danas, hvala Bogu, naši znanstvenici savršeno razumiju da promatraju samo reakcije misli, iako pokušavaju uhvatiti misao. Oni vide i promatraju samo reakcije misli!

IM: Sekundarna svijest je poput antiteze Osobnosti, nije ništa drugo nego odraz, o tome smo već razgovarali. Kada Duša uđe osmog dana, čovjek postaje čovjekom i u njemu se pojavljuje Osobnost. Sekundarna svijest se pojavljuje kao antiteza Osobnosti. Ona je vrlo jaka umjetna inteligencija. Zašto umjetna? Već smo razgovarali o tome; zato što je cijeli sustav stvoren umjetno. I primarna i sekundarna svijest nisu ništa drugo doli dio sustava. Sekundarna svijest je usko, praktično i izravno povezana s onim što ljudi nazivaju “Apsolutnim” ili “Višom inteligencijom”, ili kao što mi radi praktičnosti zovemo, “sustavom”. Može ga se nazvati na različite načine; u religiji se naziva “sotona”. Dakle, svijest i njeni obrasci prije su se nazivali “duh iz lampe”, “demoni” i slično. Postojao je takav izraz: “vrag je ušao u nekoga.” Pa, zašto bi ulazio ako tamo živi već dugo vremena?

Upravo je sekundarna svijest ona koja kritizira. Znači, to je ono što nazivamo intelektom. To je ono što aktivno razvijamo u vrtiću, školi, na sveučilištima. I što se aktivnije razvija, to ona više alata ima. To ne znači da se svijest ne treba razvijati, naprotiv, treba je razvijati i to u najvećoj mogućoj mjeri, ali treba shvatiti što ona jest.

Primarna svijest povezana je i s tijelom i s Osobnošću, a sekundarna svijest povezana je samo s primarnom sviješću. I tu se postavlja zanimljiva teza da svaka od tih svjesnosti sebe smatra onim „Ja“ pa se između njih, koliko god to paradoksalno zvučalo, javlja borba. Istovremeno, postoji i suprotstavljanje obje svijesti (svaka zasebno i obje zajedno) protiv Osobnosti. One se bore za moć pažnje, za one životvorne sokove koji proizlaze iz Osobnosti, za njenu energiju. Slikovito rečeno, da bi žarulja mogla gorjeti mora postojati struja, ako isključimo struju, žarulja će se ugasiti. Sve dok naša Osobnost obraća pažnju na ono što nam je ponudila svijest – svijest ostaje aktivna.

Kad smo zaokupljeni nekim poslom, razmišljanjem, usredotočeni smo na nešto, aktivno razgovaramo ili igramo šah – u nama djeluje sekundarna svijest. Tu se događa puno obrada informacija … Mi uvijek smatramo da je ona ono što mi jesmo.

Ali … ako počnemo pratiti kako misli dolaze … One dolaze uglavnom u sekundarnu svijest, sve one blještave slike – sve se tamo događa. One se projiciraju na primarnu svijest, tj. unutar naše strukture da bi ih primarna svijest promatrala. Osobnost ih ne promatra izravno već kroz primarnu svijest. I upravo Osobnost usmjerava svoju pažnju na ovu ili onu misao, tj. Osobnost svojom pažnjom aktivira određene misli.

Ali u čemu je paradoks? Primarna svijest smatra da je ona “Ja”. To je malo dijete koje živi unutar svake osobe. Čak i u starom akademiku živi malo dijete. Psiholozi, neurofiziolozi to dobro znaju, a o političarima da i ne govorim. Pogledajte, svi su sustavi razvijeni za to dijete, za malo šestogodišnje dijete. I oni uistinu djeluju. Zašto? Jer je sve usmjereno na primarnu svijest.

T: Da, na svjesnost koja je ostala na dječjoj razini. I upravo sada, Igore Mihajloviču, dali ste odgovor na još jedno pitanje koje psiholozi do ovog trenutka nisu riješili. Oni dualnost osobe promatraju s njenog materijalnog stanovišta. I što vide? Vide da osoba ima nekoliko “Ja” i da je to dijete čak najstarija i najpametnija osoba.

Zh: Da, ovo me podsjetilo na to kako ste nam, Igore Mihajloviču, govorili da su ljudi koji su se duhovno razvijali postajali mudriji, smireniji, razumniji u starosti jer su već imali puno iskustva duhovne prakse, prakse prigušivanja svoje svijesti. Znači, oni su čvrsto držali svoju svijest pod kontrolom. Na svijet su gledali kao zrela Osobnost, pritom mislim u duhovnom smislu, naravno. U njima su se očitovali mir, smirenost i punina života Duhovnog svijeta. Znači, oni su živjeli u bogatstvu i raznolikosti duhovnog života. I u ovozemaljskom životu, u trodimenzionalnosti, njihovi vanjski postupci su odražavali njihovo unutarnje stanje. Sljedeće su generacije tražile ovu duboku mudrost. Ovi mudri ljudi brinuli su se da taj isti mir i smirenost koja je u njima vladala zavlada i u društvu i da ljudi prevladaju tu očajničku potrebu za materijalnim. Ravnopravno su, zajedno s drugima, sudjelovali u stvaranju uvjeta za prevenciju i zaštitu društva od aktivnog utjecaja sustava. Brinuli su se da niti jedna dlaka ne padne s glave vašeg djeteta, da niti jedno dijete ne ostane gladno. Ovo je, naravno, neusporedivo s onim što se danas događa u društvu gdje se gube ključevi duhovnog znanja. Danas je sve obrnuto.

T: Da, nažalost… na čemu se zasnivaju razne tehnike manipulacije s ljudskom sviješću? Ovo je vrlo popularna tema i dio je svakodnevnog života prosječne osobe: kako utjecati, kako tajno kontrolirati i manipulirati sviješću drugih ljudi, kako kontrolirati gomilu? Na čemu se sve to temelji? Pa… radi se o utjecaju na dijete koje živi unutar svake osobe, dakle, cilja se na nerazvijenu primarnu svijest. Ako gledamo općenito, što se događa u samoj osobi, u istom tom okruženju, u mikro zajednici? Isto kao i u makro zajednici. Znači, sve religije, sve političke i svećeničke  organizacije temelje se na ovoj manipulaciji … Ljudima se sve objašnjava kao malom djetetu od 5-6 godina (reklame na primjer).

IM: Naravno …

T: I nitko ne razumije zašto je to tako.

IM: Zašto? Jer u stvarnosti, primarna svijest ima moć nad sekundarnom sviješću ili novom sviješću.

T: A kada se Osobnost duhovno razvija? Kako čovjek može biti slobodan od svega toga?

IM: Kako funkcionira Osobnost? Zbog određenih zakona, Osobnost dolazi u izravan kontakt s primarnom sviješću. Ali opet, sekundarna svijest diktira primarnoj svijesti, i govori joj, pokazuje joj slike … a zatim primarna svijest sve to predstavlja Osobnosti …Ali kad osoba dobije određeni stupanj slobode radeći na sebi, ona tada počinje diktirati i govoriti primarnoj svijesti što treba učiniti. Na ovaj način ona u potpunosti kontrolira svijest. Odnosno, može li se vrag pobijediti? Ne samo da može, nego mora! I prije svega, treba ga pobijediti u sebi. Ne može se pobijediti u svima. Svaki čovjek to mora sam za sebe napraviti. I tu smo se opet vratili tamo gdje smo i započeli. Pobijedivši ga u sebi, promijenili ste svoj svijet. Ovo je vrlo važno. Ali kad postoji mnogo takvih ljudi, tada se i društvo mijenja. I tada se gubi cjelokupna moć, mislim na moć Sotone, a društvo postaje slobodno. To je san bilo kojeg normalnog društva. Trebalo bi biti tako.

IM: To je potpuno ispravno. Dakle, u ovoj praksi „Tko sam Ja?“ svjesno razvijamo samo ono čemu primarna svijest govori (znači ono što vidimo, čujemo, dodirujemo, općenito, svu našu percepciju trodimenzionalnosti). Sekundarna svijest je ona svijest koja se i dalje razvija. Ako primarna svijest zaglavi u svom razvoju, ako se zaustavi njen razvoj na razini od otprilike 5-6 godina (češće, čak i mlađe), što znači da svijest ostaje slična svijesti primata, tada sekundarna svijest nastavlja svoj daljnji razvoj. Uz pomoć sekundarne svijesti mi analiziramo, mislimo …

T: Da, mi analiziramo sa sekundarnom sviješću. To je paradoks! I mislimo da je to ono što mi jesmo.

IM: Pa… da. Opet, vratimo se natrag, mi smo Osobnost. Osobnost nema nikakve veze s trodimenzionalnim svijetom. Recimo da je mnogo viša u svojoj dimenzionalnoj hijerarhiji. Ona je izravno povezana s primarnom sviješću, ali nije povezana sa sekundarnom sviješću. Sekundarna svijest je ono za što obično smatramo da jesmo … Tako nastaju misli, slike, naši računski procesi, sama logika i puno više od toga. Dakle, sve ove slike, sve informacije koje nam dolaze, prolaze kroz sekundarnu u primarnu svijest, a onda je primarna svijest predstavlja Osobnosti. Ovo govorim da bi razumijeli što, zašto i zbog čega se nešto događa.

T: Da, a ključna zamjena je u identificiranju sebe – „ja” sam taj koji “misli”, odnosno, onaj koji misli je „ja“.

IM: Paradoks leži upravo u činjenici da sve ovo percipiramo kao da smo “mi ti koji razmišljamo” i slično. Međutim, mi smo Osobnost. Osobnost ne misli, ona nema sposobnost misaonog procesa u izravnom razumijevanju, u načinu na koji ga percipiramo. Sekundarna svijest je ta koja je sposobna razmišljati, rasuđivati. Pa opet, bez sekundarne svijesti, sve se misli svode na gotovo primitivno stanje ili na svijest primata: bilo bi vrlo malo misli i to samo o onome što je neophodno (uglavnom bi dominirale naše želje).

T: I puno emocija primata.

IM: Da, mržnja, neprijateljstvo, zavist – sve se to nalazi u primarnoj svijesti. Pa i žudnja, želje, nagoni i sve ostalo. Međutim, sekundarna svijest je ta koja nameće puno različitih želja i interesa primarnoj svijesti. A onda mi to doživljavamo kao sebe.

Osoba se najčešće povezuje sa sekundarnom sviješću izostavljajući primarnu svijest. U ranim fazama, kada osoba krene na duhovni put, kada stvarno počne proučavati i promatrati, ona opaža radnje sekundarne svijesti uz pomoć primarne svijesti. I tek tada osoba može pronaći onoga koji promatra primarnu svijest i može se početi razvijati kao Osobnost. Što se više razvija kao Osobnost, to se više navikava na drugi način percepcije koji nije razmišljanje. To je percepcija kroz osjećaje. Ovo je nešto slično razumijevanju čitavog procesa bez svađe i nametanja svih vrsta nepotrebnih misli kao što su “možda” ili “negdje vani“. Pa ipak, recimo, postoji nešto drugačije … Teško je to izraziti, to je paradoks. U stvarnosti je teško izraziti kako Osobnost doživljava svijet. Zapravo, ona uopće ne doživljava svijet. To je ono što jest.