“Reinkarnacija je pričica koju su izmislili ljudi, jer većina njih, rekao bih, ima patološku tanatofobiju. Zbog toga izmišljaju razne priče o reinkarnaciji, o životu nakon smrti.”
“Nipošto”, prigovorio je Sensei. “Što se tiče straha od smrti, on je rođen isključivo životinjskom prirodom u čovjeku, instinktom samoodržanja i snagom mašte uzgajane egoističkim negativizmom. Strah je samo emocija koja se pokreće jedino tamo gdje informacija nema ili ih je manjak. Fenomen reinkarnacije stvarno postoji u prirodi. A ne možeš ni zamisliti koliko dugo postoji.”
Nedavno je Sensei počeo razgovarati s Nikolajem Andreevičem na blizak način, poput prijatelja.
“Ne, da je stvarno tako, sjetili bismo se nečega, nekih fragmenata ili nešto drugo.”
“A sjećaš li se što se dogodilo na današnji dan prošle godine?”, Sensei ga upita.
Nikolaj Andreevič je razmislio i nesigurno rekao: “Vjerojatno sam bio na poslu, ako nije bila nedjelja.”
“Dakle, znači da se ne možeš sjetiti točno tog dana?”
“Ne.”
“U redu. Zašto onda govoriš o nekom drugom vremenu, jesi li imao prijašnji život? Već smo utvrdili, u vezi s tvojom hipnozom, da postoji um, postoji životinjska priroda i postoji duša. Ti si smješten u duši, istinski ti, pravi ti. Um je dio tebe koji opaža. A tu je i čestica tvog ‘ja’. Znači da si podijeljen: u duši se osjećaš kao jedna osoba, dok misliš potpuno drugačije. Odvoji trenutak i razmisli o sebi, tko si zaista, kako razmišljaš, kako govoriš, kako vidiš. Ne u značenju moždane aktivnosti, verbalno, neverbalno, pobuđivanjem akustičnih polja: to je sve smeće. Već istinski ti! Pogledaj unutar svoje svijesti. Beskrajna je. Zamisli koliko je kozmos bezgraničan. I pokušaj objasniti činjenicu da se svemir odražava u svakom atomu tvog tijela…”
“Je li svemir doista odražen u atomu?”, Nikolaj Andreevič je bio iznenađen.
“Naravno. Ako sumnjaš u to, pronađi odgovarajuću literaturu o atomskoj strukturi i usporedi je s ustrojstvom Svemira. Čak i danas postoji dovoljno dokaza koji podupiru spoznaju ove činjenice. Ili uzmi primjer vakuuma. Prazan je, izgleda kao da u njemu nema ništa. Ali u njemu se rađa život. Iz čega? Iz praznine? Razmisli o ovim globalnim pitanjima, ozbiljno razmisli… Ali najvažnije je otkriti: tko si zapravo ti. Tada ćeš shvatiti da je tijelo samo kočija koja te nosi od rođenja do smrti, prvo u jednoj reinkarnaciji, zatim u drugoj. Kamo ćeš stići ovisit će o načinu na koji koristiš ovu kočiju. Ili će ići sama ili ćeš je voziti.
Čovjek – odnosno njegova duša – samo je kočijaš ove kočije. Ako tvoja duša spava, kočija će tutnjati u istom smjeru kao i druge. Kočijaš će je voziti u krug. Ali ako se duša probudi, vozit će u pravom smjeru, smjeru duhovnog razvoja, u smjeru kojeg sam odabere. Ali ono što je najvažnije za čovjeka da razumije je da on vozi kočiju. Kad to shvati, moći će jednostavno prestati voziti u krug i otići do Nirvane. Drugim riječima, postat će sličnan bogovima.”
Svi su dečki pažljivo slušali Senseja, dok sam ja, skupivši dovoljno hrabrosti, postavila Učitelju svoje problematično pitanje:
“Recite mi, koja je svrha postojanja duše, drugim riječima, mene same?”
“Svrha je jednostavna: na kraju doći k Bogu kao zrelo stvorenje… Čovjek je sinteza duhovne i životinjske prirode. Ta je sinteza neophodna kako bi duša mogla dobiti određeni oblik; mora proći kroz materiju, drugim riječima, sazrijeti. Čovjek, poput leptira, prolazi kroz faze razvoja svoje duše. Metaforički govoreći, isprva, izlegnuvši se iz ‘jajeta’, čovjek prolazi kroz materijalni stadij ‘ličinke’ ili ‘životinjskog čovjeka’, kada ‘puže’ po Zemlji s uglavnom materijalnim interesima, poput gusjenice. Ne vidi u sebi dušu i smatra da je jedno te isto s materijom, drugim riječima, svojim tijelom.
Tada prolazi određeno vrijeme spoznavanja, bilo tijekom nekoliko reinkarnacija, iz jedne u drugu, ili tijekom jednog života – drugačije za svakoga – kad mu duša sazrije u kreposnim mislima o duhovnoj Ljubavi. Postupno se čovjek pretvara u ‘čahuru’, u fazi ‘ljudskog čovjeka’, kada jasno shvati svoje pravo ‘ja’ (dušu) i ‘čahuru’ (tijelo). Sada se tijelo smatra upravo materijom za sazrijevanje duše. Izvana se možda neće vidjeti ni na koji način, ali iznutra se turbulentne, globalne promjene odvijaju u njemu.
I napokon, kad duša konačno sazrije, ‘čahura’ se otvori i iz nje izlijeće blistavo lijepo božansko stvorenje – ‘leptir’ ili duša, koja je slobodna u svom letu. Pridružujući se drugim prekrasnim bićima, sudjeluje u rađanju novih duša, stvaranju novih ‘ličinki’, koje će slijediti isti put. Ovo je zapravo faza ‘čovjeka – Boga’.
Zato čitava svrha leži u evoluciji od životinjskoga do božanskog, kako bi se postalo punopravnom Božjom česticom. Ovo je iskonski ugrađeno u nas, duboko unutra. Zato tražimo Boga; zato znamo za Boga…”
Nasmiješivši se, Nikolaj Andreevič je rekao: “A ako sam ateist i negiram Boga?”
“Nitko zapravo ne negira Boga, tko god on bio. Jer Ga svi osjećaju u svojoj duši. Svatko se boji u tami, bez obzira koliko hrabar bio. Svatko razmišlja o vječnosti, o smrti, o smislu svog života i svoga postojanja. Mnogi ljudi jednostavno nemaju dovoljno informacija, uključe zaštitne funkcije svoga uma i pokušavaju prigušiti ove misli.“
“Pa, takav sam, trebam stvarne dokaze. Kad bih barem mogao doći do slučaja, barem sjećanja, na prošlu reinkarnaciju, povjerovao bih u to osobno provjerivši.”
Sensei je na trenutak razmislio i odgovorio: “U redu, pružit ću ti takvu priliku. Nakon treninga pričat ću ti o jednoj zanimljivoj tehnici mijenjanja stanja svijesti, koja će ti omogućiti da probudiš ljudsku dušu i potakneš razgovor s njom. Ali upozoravam te, nitko inače ne bi trebao znati za ovu tehniku, jer je društvo još uvijek u fazi ‘životinjskog čovjeka’. Ljudi će to znanje dobiti pravovremeno, kada većina njih prijeđe u fazu ‘ljudskog čovjeka’… S bilo kojim od svojih pacijenata možeš učiniti sve točno onako kako ti kažem. Ali sad te unaprijed upozoravam da je kod reinkarnacija pojam vremena kao takav odsutan. Drugim riječima, jedan je čovjek, na primjer, živio prije dvjesto godina, a ponovno se rodio tek sada. Druga je osoba umrla prije godinu dana i rodila se idućeg trenutka, a treća je možda živjela u dalekoj, dalekoj budućnosti i rođena je u naše vrijeme, i tako dalje… Drugim riječima, tu postoje određeni zakoni, zato se nemoj previše čuditi. Dogovoreno?”
“Naravno!”, Nikolaj Andreevič izgovorio je s divljenjem.
Stas, koji je prije toga šutio, zamišljeno je upitao: “Što se tiče reinkarnacije, potpadaju li pod nju i ljudi iz Šambale ili oni postoje vječno?”
“Ako misliš na život Bodisatvi unutar Šambale, oni postoje po potpuno drugačijim zakonima. I nemaju takvu tjelesnu, grubu materiju kao ljudi. U Šambali je potpuno druga strana stvarnosti. Da biste bolje razumjeli, njihova tijela su suptilna materija, koja postoji prema vlastitim zakonima u vremenu i prostoru. Ako u ljudskom svijetu um služi tijelu, kod kuće… mislim, u Šambali”, Učitelj se brzo ispravio, “tijelo služi umu. Zašto se Šambala ne može pronaći? Zato što postoji na potpuno različitoj frekvencijskoj razini percepcije.”
“Dakle, čovjek ne može doći onamo u svom tijelu?”, upita iznenađeni Andrej.
“Zašto? Može, ako zna i može transformirati svoje tijelo na tu frekvenciju percepcije stvarnosti.”
“Zvuči kao maštarija”, reče Kostja potiho.
“Za današnju ljudsku percepciju, možda. Ali to je činjenica… Ako ljudi vjeruju da je ovo znanstvena fantastika, neka… Ali čovjek ne može ništa izmisliti samostalno, jer je svo to znanje bilo, jest i postojat će, bez obzira na njegove želje. Njegove mogućnosti spoznaje ograničene su samo njegovim egocentrizmom. Općenito govoreći, znanstvena je fantastika u svojoj biti samo nerealizirana stvarnost.“
“Kako onda ta viša bića dolaze na ovaj svijet? Rekli ste da oni, ako je potrebno, mogu sami stupiti u kontakt s ljudima.”
“Kao i obično, kroz reinkarnaciju. Njihova duša ulazi u tijelo dojenčeta osmog dana, drugim riječima, baš kao što su i svi ljudi rođeni.”
“Pitam se”, primijetio je Nikolaj Andreevič, “zbog čega misliš da duša ulazi u čovjeka osmog dana života? U kršćanskoj religiji, na primjer, vjeruje se da duša ulazi u njega dok je još uvijek u majčinoj maternici.”
“To je pogrešno uvjerenje. Očito je netko nešto krivo razumio, a drugi ga je pogrešno preveo. Treći je dodao misli iz vlastite logike; na taj način je pravo znanje izgubljeno. Sve je kao i obično… U stvarnosti, duša ulazi u ljudsko tijelo osmog dana. To se čak može dokumentirati u stvarnom životu. Duša, iako je energetska supstanca, ali ipak, kad uđe u tijelo, stječe kvalitetu suptilne materije. Zato težina novorođenih beba naglo poraste osmog dana za tri do dvadeset grama, a ponekad, u iznimnim slučajevima, i do pedeset grama. Ovo može biti dokumentirano vaganjem novorođenčeta od sedmog dana, uzimajući u obzir ono što unosi i izbacuje. Drugim riječima, osmog dana naglo se poveća težina novorođenog djeteta. Štoviše, točno osmog dana pogled djeteta postaje ‘živ’, blistav. Nemoguće je to ne primijetiti.”
T: Igore Mihajloviču, mnogi ljudi postavljaju pitanje: „Što je reinkarnacija? Što je ponovno rođenje Duše?“
IM: Ponovno rođenje Duše, ili takozvana reinkarnacija događa se nakon smrti fizičkog tijela. Taj se fenomen odvija kad Osobnost nije postala oslobođena; tada se Osobnost stapa sa sviješću kao jedinstvenom cjelinom.
Što je ponovno rođenje Duše ako o tome govorimo na pojednostavljen način? Kad se Osobnost ne razvija, ne može se spojiti s Duhovnim svijetom, recimo to ovako, ona je nespojiva, svijest ostaje, identificira se, nastavlja raditi kao onaj isti stroj za mužnju, ali u pomalo drugačijem stanju, zajedno s onim što nazivamo Dušom. Odvija se reinkarnacija. Sva energetsko-informacijska struktura prelazi, figurativno rečeno, iz jedne posude (uništenog tijela) u drugu (novo tijelo u koje Duša ulazi i formira novu Osobnost, i posljedično, kao antiteza Osobnosti, formira se i nova svijest). Budući da Duša nije napustila ovaj svijet (reinkarnacija se događa), tada prirodno, ostaje i prethodna Osobnost i one dvije aktivne svijesti koje su potisnute.
I ovdje osoba u ovom stanju doživljava ono što se naziva “paklenim mukama.” Doživljava ih više na razini svijesti nego Osobnosti i to na razini primarne svijesti. Primijetite, ovdje je sekundarnoj svijesti jednostavno lakše jer postoji razumijevanje ovog stanja. Na razini primarne svijesti su bol, patnja i druge neugodne senzacije.
Ljudi se mogu pitati: “Kako može postojati bol ako nema tijela?” Usporedio bih to s ovim primjerom: kada osobi nedostaje neki ekstremitet, na primjer, osoba nema nogu no prsti na stopalu je bole (to se naziva „fantomska bol“.) Ili recimo … ljudi koji su u tijelu doživjeli moždani udar, ali nisu mogli kontaktirati s ovim svijetom. Oni čak nemaju percepciju tijela kao takvog, ali ostaje jasna svijest, razumijevanje svega. Upravo je to stanje podosobnosti. Znači, sve što ste nakupili tijekom svog života, sve te aktivne stvari koje ste živjeli pratit će vas tijekom, možda i mnogih reinkarnacija, sve dok se ne pojavi neka Osobnost koja će postati oslobođena, a onda se poništavaju sve druge strukture.
Iz knjige “Svijest i Osobnost. Od neizbježno mrtvog do vječno Živog “