U prirodi postoji kontinuirani proces kretanja i transformacije materije na različitim razinama njezine organizacije, različitom brzinom, s različitim faznim stanjima, fizičkim i drugim uvjetima, itd. Znanost je dokazala da ako ljudsko oko ne može vidjeti transformacije to ne znači da ti procesi ne postoje. Međutim, svaka promjena u prirodi trebala bi imati dostatnu osnovu. Temeljni zadatak moderne fizike je pronaći prvi uzrok koji djeluje prema nepromjenjivom zakonu i određuje svu raznolikost posljedičnih uzroka koji mijenjaju pojave i tijek događaja.
U današnje vrijeme, kao i u antičko doba, fizika je neraskidivo povezana s filozofijom, a u drevnijim vremenima bila je povezana s duhovnim znanjem; točnije, fizika je postojala kao njen dodatak, dajući odgovore na pitanja koja se odnose na život makro- i mikrokozmosa, nevidljiva čovjeku. To je bilo znanje o rođenju, strukturi i evoluciji Svemira, ciklusima njegove smrti i ponovnog rađanja, o strukturi vidljivih i nevidljivih svjetova, o čovjeku, njegovoj višedimenzionalnoj strukturi u nevidljivom svijetu, o njegovim stvarnim sposobnostima i njegovim glavnim snagama i najvažniji dio – duhovna priroda. Osnove iskonske fizike služile su kao nadopuna čovjekovom razumijevanju istinskog duhovnog značenja njegova prolaznog postojanja u ovom iluzornom svijetu.
Jeste li ikad pomislili zašto su duhovni pogledi na svijet i istinska ljudska priroda uklonjeni i zamijenjeni filozofskim materijalističkim pogledima u modernom društvu? I zašto je znanstveni svjetonazor do sada objašnjen u formatu suvremenih filozofskih pogleda (materijalističke ideje o općim načelima i zakonima svjetske strukture)? To znači da se takva pitanja kao što su rođenje i evolucija svemira, podrijetlo vremena i prostora, elementarne čestice, mikrokozmos, podrijetlo i evolucija života proučavaju teoretski, na razini postojećih znanstvenih saznanja i hipoteza. Ista su pitanja pokrenuta i u drevnim duhovnim tekstovima nacija svijeta, ali kao nadopuna znanju o čovjeku, smislu njegovog postojanja i značaju njegove duhovne preobrazbe.
Ovdje smo ostavili po strani pitanje kako i tko je dao ovo jedinstveno znanje o nevidljivom mikro- i makrokozmosu ljudima u visokoj antici. Zanimljivo je da je čovjek kao biološko stvorenje, kao stanovnik trodimenzionalnog svijeta, bitno ograničen u svojoj percepciji (i, shodno tome, spoznaji) okolne stvarnosti. Drugim riječima, ako mu netko ne kaže o nekim pojavama koje postoje izvan vidljivog svijeta i ne nauči ga koristiti ih, tada će mu to biti nemoguće učiniti sam. Primjer su takozvani divlji ljudi (koji su odrasli izolirani od ljudskog društva, među divljim životinjama), djeca koja su iz nekog razloga bila socijalno izolirana od svog ranog djetinjstva, bez kontakta s ljudima i bez mogućnosti stjecanja znanja i socijalnog iskustva. Psiholozi i sociolozi davno su znali za takve primjere.
Perceptivni raspon ljudskog osjetila vidaŠto čini čovjekov pogled na svijet, na sebe, na svoj život? Kako se formiraju njegove percepcije? Koje podatke uzima kao osnovu svog svjetonazora (u što vjeruje)? Kako on naziva “stvarnost”, a što je stvarni svijet? Ako ova pitanja razmotrimo sa stajališta fizike, očito je da čovjek posjeduje vrlo ograničenu percepciju okolnog svijeta, ovog širokog oceana fizičkih polja, spektra elektromagnetskih valova različite frekvencije, sve te raznolikosti i raznolikosti oblika života i prirodnih fenomena koji postoje u materijalnom svijetu. Kao promatrač zaključan je u sustav trodimenzionalnog svijeta i može percipirati samo njegov mali dio uz pomoć svog tijela, naime, svojih osjetilnih organa. Ali koja je granica potonjeg? Jednostavan primjer – oči. Osnovne informacije o okolnom svijetu čovjek dobiva uz pomoć vizije. Ljudsko oko može vidjeti elektromagnetske valove duge od 400 do 760 nanometara. Čovjek ne vidi išta što je izvan ovog spektra, dakle, u njegovu mozgu ne postoji stvarnost koja je izvan ovog područja valnih duljina. Isto je i sa zvukom koji čovjek percipira samo u rasponu od 16 do 20 kHz (za usporedbu, raspon sluha nekih životinja je do 200 kHz, insekti – do 500 kHz). Naši osjetilni organi pružaju prilično loše informacije o vanjskom svijetu i kao rezultat toga dobivamo lažnu sliku ne samo prostornog rasporeda vanjske stvarnosti, već i statičnosti mnogih vidljivih predmeta, tj. postoji vrsta iluzije u čovjekovoj percepciji. Međutim, u stvarnosti ne postoji materijalni objekt koji bi mogao biti u stanju apsolutnog mirovanja, jer se sve kreće, kako u mikro- tako i u makrokozmosu.
Ljudsko tijelo je cijela kemijska biljka koja generira i troši energiju i može postojati samo pod skupom određenih uvjeta, na primjer, određeno gravitacijsko polje, atmosfera, voda, hranjivi elementi potrebni za opstanak organizma itd. To je složeni biofizički objekt sposoban transformirati ulazne informacije različite prirode u električne signale (živčane impulse) koje središnji živčani sustav čita i obrađuje. Biokemijski procesi u organizmu prosječne odrasle osobe uključuju bilijune (!) sitnih živih mikro-predmeta, točnije živih sustava – stanica koje održavaju život ovog složenog sustava i neprestano komuniciraju i prilagođavaju se promjenjivim uvjetima. A sve se ove stanice sastoje od elementarnih čestica koje postoje na razini kvantne fizike prema sasvim različitim zakonima (za razliku od zakona klasične fizike), gdje su u osnovi svega – energija i informacije. Drugim riječima, kemija vidljivog svijeta temelji se na fizici nevidljivog svijeta.
U cjelini, čovjekova percepcija stvarnosti je subjektivna. Ljudski mozak, iako je vrlo složen, ima znatno ograničene sposobnosti i može raditi samo pod određenim specifičnim uvjetima. Informacije o okolnoj stvarnosti pojedinac doživljava odgođeno i prostorno iskrivljeno. Na primjer, prostorno izobličenje percepcije može biti uzrokovano različitom brzinom kojom zvučni (mehanički) i svjetlosni (elektromagnetski) valovi prolaze kroz različite medije i materijale, kao i disperzija valova, refleksija i interferencija. To znači da čovjek ne dobiva cjelovite, već razdvojene, fragmentarne informacije. Modeli percepcije okolne stvarnosti prilično su subjektivni. Čovjek okolnu stvarnost opaža uz pomoć svijesti, stečenih asocijacija povezanih s trodimenzionalnim svijetom.
Drugim riječima on sve procese i pojave “mjeri” trodimenzionalnošću i podjednako pretražuje . Stoga svijest ugođena stereotipnoj percepciji svijeta u svakodnevnom životu gubi iz vida mnoge stvari zbog nerazumijevanja nepoznatih procesa i pojava. Stereotipna percepcija čovjeka potrošačkog društva s materijalističkim načinom razmišljanja može se izraziti riječima biblijskog karaktera – nevjerni Toma: “Neću vjerovati dok to ne vidim svojim očima.” Međutim, predstavnik duhovne zajednice (Isus) dao je istaknuti odgovor: “Blago onima koji nisu vidjeli, a vjerovali su!” Iz perspektive PRIMORDIJALNE ALLATRA FIZIKE posljednji je izraz više nego pošten; ne tiče se samo duhovnog života ljudi već i globalnih procesa koji se događaju u mikrokozmosu na razini ezoosmičke mreže. (Napomena: za više informacija pogledajte odjeljak „Ezoosmička mreža“)
Rigden: Ljudi su po svojoj prirodi sugestivni i skloni oponašanju. Pri tom, uvijek teže nečemu novom, često ne znajući što to. Usput, zašto osobi uvijek nešto nedostaje, te ona traži i uči nove stvari? Jer ga Duša gura da traži svoj rodni, duhovni svijet. Ali različiti “svjetlosni filteri” u obliku podosobnosti i Životinjske prirode koji dominiraju u ljudskoj svijesti, iskrivljuju vektor pretraživanja. Niz problema u čovjekovu duhovnom traganju stvara i asocijativna percepcija materijalnog mozga. Uostalom, duhovni svijet se razlikuje od materijalnog. Sve što čovjek ovdje opaža, kako kažu, sa svojih pet osjetila, je percepcija samo malog dijela trodimenzionalnog svijeta materijalnog okruženja koji se promatra kroz prizmu asocijativnog materijalnog mišljenja. Drugim riječima, razmišljajući u kategorijama i asocijacijama trodimenzionalnog svijeta, čovjek pokušava razumjeti što je duhovni svijet.
Anastasia: Kroz prizmu materijalnog razmišljanja? Dobro rečeno, a suština je izražena tako precizno.
Rigden: Da. Kao što znaš, ljudski mozak je od rođenja prilagođen frekvenciji Životinjske prirode. Iako to ne znači da kasnije te postavke nije moguće promijeniti. Moguće je. Mozak je programiran na nekoliko stanja svijesti. Ali, promjena je moguća samo osobnom željom i težnjom samog čovjeka. Ljudi većinom uopće ne znaju za sve to; zato se tijekom života ponašaju baš kao i svaka druga inteligentna materija. Kad se čovjek susreće sa Znanjem koje mu širi percepciju svijeta, prva stvar koja se u njemu aktivira je Životinjska priroda. Grubo rečeno, Životinjska se priroda “izdiže gore” otkrivajući prvi ljudski porok, kako ne bi izgubila svoju moć nad čovjekom. Osoba misli da već sve zna i da sve može. Ali kad se uroni u Znanje, razumije da je to daleko od istine i da je takvo početno rasuđivanje bilo pogrešno.
Anastasia: Da, ponos je uzrok uništenja mnogih ljudi i svi su mu skloni u različitom stupnju. Vjerujem da je važno da svaka osoba spozna ovog tajnog neprijatelja barem lice u lice kako bi bolje razumjela sebe i svoju prirodu. Jednom si u razgovoru spomenuo da je ponos manifestacija upravljanja Životinjskim umom.
Rigden: Apsolutno. Naš mozak, ili da budemo precizniji, naše uobičajeno stanje svijesti, predstavlja svojevrsnu prepreku za znati više, znati što se nalazi izvan trodimenzionalnog prostora. Na kraju krajeva, čovjekovo uobičajeno stanje svijesti je, kao što sam već rekao, od rođenja programirano do ograničene percepcije trodimenzionalnog svijeta; bolje rečeno, čak djelomično i četverodimenzionalnog svijeta (ovdje se misli na trodimenzionalni prostor i vrijeme).
Četvrtu dimenziju – vrijeme (kao faktor mjerenja) – čovjek teško razumije i percipira. Drugim riječima, u trodimenzionalnom prostoru percipiramo sebe stalno “ovdje i sada” u određenom trenutku. U svakodnevnom životu mozak ne primjećuje to kretanje u vremenu, sam ezoosmos s uzročno-posljedičnim odnosima. Čovjek primjećuje općenito kretanje vremena, možda samo kad procjenjuje sebe, na primjer, gledajući se u ogledalo ili uspoređujući svoje fotografije od prije 20 godina sa sadašnjim izgledom. Ali naš mozak, dok je u uobičajenom stanju svijesti, ne primjećuje stalno kretanje vremena, samog života kao ezoosmosa, unutarnjeg impulsa energije.
To ne znači da ga osoba ne može percipirati uopće. Uostalom, ljudska percepcija prije svega ovisi o dominantnom svjetonazoru, stabilnosti stanja proširene svijesti, o bazi podataka koju čovjek trpa u svoj mozak i neprestano se nadograđuje, i to je razlog zbog čega je važno širenje vlastitih intelektualnih obzora. Drugo, takva percepcija ovisi o samo-razvoju, o sustavnim iskustvima izmijenjenih stanja svijesti – meditaciji i duhovnim praksama, zahvaljujući kojima čovjek samostalno uči o svijetu izvan tri dimenzije, i to ne logikom uma, već savršenijim instrumentom – intuitivnim čulom (šesto osjetilo).
Anastasia: Da, izreke ljudi od davnina, kao “kad se čovjek promijeni, promijeni se cijeli svijet”, “spoznaj sebe i spoznat ćeš cijeli svijet” – nisu prazne riječi. To je stvarnost; punoća koju čovjek može prihvatiti tijekom praktičnog procesa duhovnog samo-otkrivanja… Jednom si spomenuo, dok si govorio o izmijenjenim stanjima svijesti, da ljudska svijest ima mnogo razina.
Ali ako se osoba oslanja na svoju sebičnost, sam zatvara vrata svoje duše i zauvijek se osjeća usamljeno, bez obzira koliko ga prijatelja ili rodbine okružuje. Ako su vrata duše otvorena za zajedništvo s Bogom, osoba nikada nije sama, jer je uvijek u razgovoru s njim. Kad nastavi ovu unutarnju komunikaciju s Bogom, dolazi mu zdravo razumijevanje da je njegova percepcija života ograničena i da on vidi tek dio nje. Bog je jedini koji život čovjeka vidi u njegovoj punoći. Shvaća da je čak i najveća patnja upravo ta okolnost koja ga zapravo vodi na put komunikacije s Bogom i obnovu izgubljenih duhovnih veza. Jer Bog vidi čovjekova iskušenja i njegove potencijale za unutarnje duhovne promjene. Zato Bog takve okolnosti i daje, zahvaljujući kojima osoba stječe iskustvo i razumijevanje svog izbora, priliku za ponovno uspostavljanje komunikacije s njim, što u konačnici doprinosi spajanju osobnosti s dušom i prelasku u duhovni svijet. Ali, izbor je uvijek na čovjeku, on bira – smrtni ponos ili vječna milost.
Duhovne prakse pomažu čovjeku da ovaj dijalog s Bogom usavrši na dubokoj razini osjećaja, gdje vlada čistoća namjere. One djeluju kao vodiči koji stvaraju uvjete da se osobnost poveže s dušom, obogati unutarnji svijet i stječe znanje, moć i čistoću osjećaja koji proizlaze iz duhovnog svijeta. Duhovne prakse su alati pomoću kojih osoba počinje razumijevati sasvim drugačiji svijet i ostvaruje vrlo blizak odnos s njim. One prate osobnost od prvog orijentacijskog koraka spoznaje do potpunog prelaska u duhovni svijet, od želje za promjenom sebe do razumijevanja nužnosti stalnog boravka u Bogu. Ovo je način života. Ovo je put u Vječnost. Ovo je poput daha svježeg zraka, vode, svjetla i duhovne topline, ovo je radost pokajanja i sreća boravka u Božjoj ljubavi.
Osoba koja počne raditi na sebi i učiti duhovne prakse često odustaje od toga da ih izvršava, postaje obeshrabrena, nevoljna i lijena ih raditi, izmišljajući izgovore za sebe i za razna odvraćanja od dijaloga s Bogom. Ali, kad se takvo stanje pojavi, trebalo bi prestati i početi razmišljati tko je to tko vam ne dopušta da razgovarate s Bogom? Tko stvara mentalna ograničenja i iluzorne prepreke u vašoj svijesti? Tko čini da mislite da su stvari ovog vremenskog, trenutnog svijeta važnije od najvažnijeg u vašem životu – duhovnog spasenja u Vječnosti? Tko ne želi da hodate duhovnim putem? Postoji jedan odgovor – životinjska priroda. To je razlog zašto, baš onda kada se očito protivljenje ispoljeno u obliku lijenosti, nespremnosti i izgovora, treba udvostručiti napore i početi duhovno raditi na sebi. Naprotiv, potrebno je povećati vrijeme meditacija, zaroniti dublje u osjećaje bez obzira na to, upornije kucati u duhovni svijet i vraćati za sebe spasonosni iskreni dijalog s Bogom. Morate obavljati duhovne prakse barem dva puta dnevno, a tijekom dana sačuvati vezu sa svojim unutarnjim svijetom, s dušom, s osjećajem Božje prisutnosti. Tada to neće biti samo način života – to će postati taj duhovni put koji će vas svakim korakom dovoditi u Vječnost.
Kada osoba živi u Bogu, nema unutarnje nesuglasice, nema sukoba unutar sebe. Više nema želje za pojedinačnim zahtjevima, koji su puni straha i briga materijalnog svijeta, jer razumije da je suština njihovog porijekla od njegovog zemaljskog ega. Više ne pokušava umom razumjeti gdje je Bog na djelu, a gdje ne, jer sve to počinje osjećati i znati. A to znanje ne dolazi iz uma, već iz najdubljih osjećaja duše. Uostalom, čovjek vjeruje umom, ali zna dušom. Počinje usredotočivati svoj unutarnji život samo na dušu, jer kroz nju spoznaje Boga i beskonačni duhovni svijet, koji je njegov pravi dom. Čovjek stječe jedinstvo s vlastitom dušom. U njemu više nema prostora za loše jer počinje živjeti u Božjem svijetu, osjećaj mir kontakta s njim.