Što je ljudsko biće? Ono je prije svega Osobnost, a ona nije pod upravom svijesti, Osobnost upravlja sviješću. Ako osoba nije u stanju kontrolirati svoje emocije, svoju svijest, onda se ona nalazi unutar sotonine moći.
Čovjek kao Osobnost dolazi u ovaj svijet kako bi stekao slobodu od materijalnog svijeta i ujedinio se s Duhovnim svijetom, što znači, da u Duhovni svijet dolazi kao zrelo biće. Ali njegova neaktivnost kao Osobnosti, kada osoba živi svijet iluzije i svu svoju pažnju pretoči u privide iz svijesti, u svoju nezasitnu, iluzornu prirodu, on jednostavno rasipa svoj život. A ona je, recimo, poput ženskog jajašca za koji se ispostavilo da nije oplođeno. Isto je i s Osobnošću, ako nije ‘oplođena’ tada ona postaje podosobnost. Naravno, nastavlja postojanje jer nitko nije ukinuo zakon o očuvanju energije i sve dok postoji energija, sve dok postoji nosilac informacije će postojati. Zbog toga osoba ostaje u stanju podosobnosti.
T: Igore Mihajloviču, ljudi često postavljaju sljedeća pitanja i sami sebe zbunjuju odgovorima, na primjer, “Što je “Ja”?“ ili “Ako moje “Ja” nije povezano s tijelom, kako onda mogu čuti?”, “Kako mogu opažati stanje vlastite svijesti?”, “Kako mogu razlučiti unutar sebe gdje sam Ja kao Osobnost, a gdje je moja svijest?”, “Kako djeluje svijest?”, “Kakav je život Osobnosti kao Duha?” i mnoga druga pitanja. Ljudi nemaju nikakvog razumijevanja u vezi tih pitanja.
IM: Da, ljudi nemaju razumijevanja, a to je uzrokovano intenzivnim razvojem psihologije, filozofije, različitih religijskih pokreta i trendova koji su ojačali položaj naše svijesti. Osobnost modernog čovjeka je u nepovoljnijem položaju u usporedbi, primjerice, s čovjekom koji je živio prije najmanje tisuću godina. Zašto? Budući da je protok informacija prejak, previše je ponuda koje vode na stranputicu. Osobnost se jednostavno zbunjuje, a svijest je aktivna. Sustav je aktivan. Oduvijek je bio aktivan, ali sada je i dobro naoružan. Naoružan je svojim zakonima koje je stvorio. Naoružan je suvremenim tehnologijama, ne samo knjigama kao i prije, već internetom, televizijom i svime ostalim. Zato se, zapravo, ovo vrijeme naziva vremenom Križnog puta ili vremenom ljudskog izbora jer treba odlučiti kojim putem krenuti.
Zh: Da… ljudski izbor između neizbježno mrtvih i vječnog Života.
IM: Tako je. Da bi bolje razumjeli, pretpostavljam da ćemo morati pogledati iza kvantne granice koja čini da svijest u savršenom redu vidi kaos, pogledat ćemo uobičajene materijalne objekte koji postoje do šeste dimenzije. A u isto vrijeme gledat ćemo izvan granica šeste dimenzije gdje postoji nešto što ljudi nazivaju Dušom. Možda bi, zaista, trebalo malo razgovarati o ovome.
Pa … pogledajmo izvan kvantne granice i razmotrimo s uobičajenog ljudskog gledišta što je svijest i kako ona djeluje te što je Osobnost. Počet ćemo s najjednostavnijim. Logičari mogu raspravljati o ovome, ali ja ću reći onako kako jeste, bez kompliciranja procesa. Onaj tko se ne slaže s tim, ali želi pronaći dokaze, može potražiti odgovore u drugim izvorima jer onaj koji čezne odgovor će uvijek naći.
Započnimo s jednostavnim pitanjem. Što je čovjekova svijest? Kako je uređena? I zašto, što je najvažnije, mnoge zatvorene vjerske organizacije, naglašavam organizacije, sanjaju o “devetom danu”? Što uopće znači “deveti dan” i odakle dolazi taj pojam? Ova priča stara je stotine i stotine godina i do danas postoji svećenički klan koji čini mnogo da se taj „deveti dan“ ostvari. Ovo je zanimljivo. To se svodi na svjetske zavjere (ovo je za one koji vole temu zavjere). Smiješno je, naravno, ali je istina.
Možda ćemo, razumijevanja radi, započeti s tim kako se osoba razvija, kako se to sve događa.
T: Da, ljudima bi bila značajna pomoć da shvate što je zapravo svijest i što je čovjek kao Osobnost.
IM: Da, naravno. Postoje dvije vrste svijesti. Prva svijest, nazovimo je primarna svijest, glavna je i rađa se s fizičkim tijelom i to je svijest primata, životinje. Sljedeći sloj svijesti, koji se očituje kao opozicija Osobnosti u ljudskom tijelu je sekundarna svijest. Sekundarna svijest je nešto poput moderne svijesti ili nove svijesti i naziva se još i ljudskom sviješću. Ovdje je važno razumjeti da je sekundarna svijest ona koja nam je omogućila da prestignemo majmune u našem intelektualnom razvoju.
T: Ovo je vrlo važna stvar. To je upravo odgovor koji neurofiziolozi traže već mnogo, mnogo godina. Ali još uvijek su zaglavili na istom mjestu … Pa, barem su bili do ovog povijesnog trenutka.
IM: Da, tako je. Ta nova svijest je vrlo agresivna i aktivna. Iako su takve i jedna i druga svijest – one nisu ništa drugo nego dio cijelog sustava i jasno je da je to strukturirano polje. To nikako nisu neuroni mozga i slične stvari. Neuroni mozga (o tome smo već pričali u jednom od emisija) su one strukture koje preoblikuju informacije koje dolaze iz strukturiranog polja svijesti i pretvaraju ih u fizičke, zatim u kemijske reakcije, a zatim natrag u fizičke i tako dalje. Ali to nipošto nije mjesto odakle nastaje ili potječe misao niti je to mjesto gdje ona djeluje. Do danas, hvala Bogu, naši znanstvenici savršeno razumiju da promatraju samo reakcije misli, iako pokušavaju uhvatiti misao. Oni vide i promatraju samo reakcije misli!
T: Dakle, oni vide posljedicu, a ne uzrok.
IM: Da. Dakle, vratit ću se malo unazad. Na samom početku života čovjeka, dok je još u maternici, zajedno s razvojem njegovog mozga razvija se takozvana primarna svijest. Zašto je ona primarna? Jer se razvija u maternici. Nakon rođenja ljudskog bića primarna svijest izravno je povezana s cijelim sustavom ljudskog tijela. Precizno kontrolira cjelokupnu ljudsku kemiju i sve ostalo. Ali ima, rekao bih, loše definiran intelekt, odnosno, ta je svijest ograničena.
I tu se nalazi zanimljiva stvar: ljudska Duša ulazi u osobu točno osmog dana nakon rođenja. Do osmog dana čovjek se ne razlikuje od životinje. Čimpanza također ima primarnu svijest i to prilično dobro razvijenu. Djeca majmuna i djeca ljudi negdje do dobi od tri ili pet godina razvijaju se gotovo na isti način. Ali tada se čovjek počinje naglo odvajati. Zašto se ovo događa? Upravo zato što se osmi dan nakon rođenja osoba, poput posude, ispunjava ljudskom Dušom. A Duša stvara Osobnost. Osobnost – to je ono što čovjek stvarno jeste. To ste vi.
T: Duša i Osobnost su duhovne komponente. I upravo zato što u njemu postoji dio Duhovnog svijeta kažemo da je čovjek stvoren na sliku i lik Boga.
IM: Ovdje se opet događa jedan zanimljiv trenutak, ne želim ga propustiti. Mnogi ljudi povezuju Dušu s nečim inteligentnim i sveznajućim. Ali Duša su vrata, recimo to slikovito, vrata Akademije znanosti. Na Akademiji znanosti postoje pametni ljudi koji sve znaju. Ali recite mi, znaju li vrata išta? Pametni ljudi hodaju kroz vrata, ali sama po sebi to su samo vrata. Dakle, Duša je portal; ona su otvorena vrata u Božji svijet, a Osobnost je student ili mlađi istraživački asistent koji je došao raditi na akademiju i može sve spoznati. Duša nije ništa drugo nego prolaz do Znanja. Jasno je da su sve to riječi, jasno je da su sve to alegorije. Ali ovo je pokušaj da se objasni na ovoj trenutnoj razini.
T: Igore Mihajloviču, a praksa “Tko sam ja?” koja se spominje u knjizi “AllatRa”, a o tome ste govorili i u prethodnim emisijama? To podrazumijeva da treba dublje shvatiti da sam “Ja” – ustvari ja kao Osobnost?
IM: Da, “Ja” je Osobnost. A Osobnost je upravo ono što je izravno povezano s primarnom sviješću. Sama praksa “Tko sam ja?” također podrazumijeva da osoba mora pronaći ono što je “Ja”, odnosno, Osobnost.
T: Znači “ja” kao Osobnost koja je povezana i s Dušom i s primarnom sviješću (točnije, svijest primata o čemu ste ranije govorili)?
IM: To je potpuno ispravno, dakle, povezana je sa sviješću primata. Ta svijest u svom razvoju ostaje na razini djeteta, to jest na razini djeteta od 5-6 godina u najboljem slučaju, ali češće, još i mlađe.
T: Ova primarna svijest (svijest primata) povezuje Osobnost s trodimenzionalnošću?
IM: Da. Primarna svijest je sama po sebi izravno povezana s trodimenzionalnim svijetom. Povezana je s vidom, sluhom i sa svim našim osjetilima. Povezana je sa svime što nam omogućuje percepciju trodimenzionalnog svijeta. Primarna svijest je ono što našoj Osobnosti daje informacije o trodimenzionalnom svijetu.
T: Ovo je vrlo važna točka za razumijevanje, jer nam od djetinjstva sustav govori da informacije dobivene od osjetila oblikuju čovjekovo opažanje svijeta i sebe. Ali u stvarnosti, Osobnost ima potpuno drugačiju percepciju, različitu od percepcije materije kao takve. Percepcija Osobnosti se razlikuje od percepcije tog istog tijela u trodimenzionalnosti kojeg preko mozga kontrolira primarna svijest. Ovo je općenito postavljanje iz sustava, zamjena koncepta tko si ti zapravo.
Odnosno, kako su nas učili od djetinjstva? Da ste vi taj koji svijet opaža uz pomoć pet osnovnih osjetila: vida, sluha, okusa, mirisa i dodira. Da upravo vi osjećate bol, razliku u temperaturi, tlaku, osjećaju ravnoteže, položaju u trodimenzionalnom prostoru, ubrzanje u njemu, osjećaj težine, neke druge kinestetičke senzacije. Drugim riječima, znanstveno gledano, rekli su nam da da smo mi svi ti osjeti ozljeda, topline, ravnoteže i propriocepcije tijela?!
A u stvari, to su problemi tijela koji se odražavaju u primarnoj svijesti, a sustav je postavio znak jednakosti između vas i tijela iako je cijela ta tjelesna percepcija trodimenzionalnosti samo proizvod primarne svijesti, ništa više. Sve ove informacije o trodimenzionalnosti, o svim događajima, o svim situacijama, svim iskustvima – sve je to proizvod primarne svijesti. To nisi ti.
Gdje leži zamjena tj. prevara? Ona leži u činjenici da nije svjesnost ta koja opaža, već navodno, ti si taj koji opaža. Sistem je opet zamijenio ključeve idejama. Kao u tradiciji zoroastrizma … u početku je čovjek znao da je “Ahura Mazda stvorio vodu, zemlju, biljke, životinje …” i tako dalje. A onda mu je svijest rekla da je “Ahriman stvorio vodu, biljke, životinje …” i tako dalje. Znači, laž i zamjena su načini na koji sustav funkcionira, a primarna i sekundarna svijest su dijelovi sustava koji sudjeluju u tome. I to se odnosi na sve: na život osobe, smisao njegovog postojanja i pitanje tko je on zapravo.
Zh: Da, Osobnost i svijest … Dualnost ljudskog bića. A svijest kao dio umjetne inteligencije, kao dio sustava, čini sve da se razvije samo jedna strana, da ona dominira. Čak i unutar religija … Što vidimo? Što razvijaju molitve, mantre koje se izgovaraju naglas ili se mentalno ponavljaju puno puta? Primarnu ili sekundarnu svijest… Ali što je s Duhom?
IM: Da …
T: Dakle, ljudi bez razumijevanja čine apsolutno sve kako bi svijest dominirala ljudskom suštinom. Dok je anđeoska suština, ono što oni stvarno jesu, porobljena. Ljudi sebe doživljavaju kao svijest (s puno misli u glavi, s emocionalnim izljevima). A duhovno u njima je izgubljeno. Duh se, nažalost, ne razvija. Čini se da ljudi žive poput inteligentne životinje. Odatle potječu pohlepa, mržnja, zavist … i smrt.
Zh: Da, dok se sve što je istinito, čisto, božansko … ne razvija. A ono bi se prvo trebalo razvijati. Samo se treba odreči onoga što vas čini mrtvima i preusmjeriti snagu svoje pozornosti… živjeti iznutra prema onome što vas čini živima. I dok to nisam shvatila u praksi, bilo je vrlo teško živjeti – živjeti po svijesti. Jer svijest je gomila sumnji, sve vrste njenih alternativa, algoritama.
A život Osobnosti u razvoju je nešto posve drugo. Osobnost svaku situaciju percipira holistički, višedimenzionalno. Osobnost zna, ona ne sumnja. Razlika između percepcija je ogromna. Osobnost holistički i višedimenzionalno opaža uzročno-posljedične veze, čak i ono što je predstavljeno sviješću. To je potpuno drugačiji život. Vrlo se razlikuje od biološkog života. Svijest je ta koja stvara uzrok i žanje posljedicu. Ona uvijek dijeli i puna je kaosa. Ali to je samo tok obrađenih, unaprijed pripremljenih informacija koje se Osobnosti prikazuju.
Da biste razumjeli sebe kao Duha najbolji je način razvijati ga u sebi i ne čekati da se sve dogodi samo od sebe. Jer … ništa se neće dogoditi ako se ne potrudite.
T: To je apsolutno točno. Također bih željela reći da svijest toliko zbunjuje osobu (najviše odnosima i veže njenu pažnju na svakodnevnu rutinu) da joj jednostavno ne dozvoljava da se približi svojim osjetilima. I što se to krije od Osobnosti? Činjenica da je čovjek u stvari Duh. Skriva se činjenica da je Osobnost samo izvor hrane za svijest. I da je sva ova buka jednostavno beskorisna, ako vas na kraju očekuje smrt.
IM: To je potpuno ispravno. Dakle, u ovoj praksi „Tko sam Ja?“ svjesno razvijamo samo ono čemu primarna svijest govori (znači ono što vidimo, čujemo, dodirujemo, općenito, svu našu percepciju trodimenzionalnosti). Sekundarna svijest je ona svijest koja se i dalje razvija. Ako primarna svijest zaglavi u svom razvoju, ako se zaustavi njen razvoj na razini od otprilike 5-6 godina (češće, čak i mlađe), što znači da svijest ostaje slična svijesti primata, tada sekundarna svijest nastavlja svoj daljnji razvoj. Uz pomoć sekundarne svijesti mi analiziramo, mislimo …
T: Da, mi analiziramo sa sekundarnom sviješću. To je paradoks! I mislimo da je to ono što mi jesmo.
IM: Pa… da. Opet, vratimo se natrag, mi smo Osobnost. Osobnost nema nikakve veze s trodimenzionalnim svijetom. Recimo da je mnogo viša u svojoj dimenzionalnoj hijerarhiji. Ona je izravno povezana s primarnom sviješću, ali nije povezana sa sekundarnom sviješću. Sekundarna svijest je ono za što obično smatramo da jesmo … Tako nastaju misli, slike, naši računski procesi, sama logika i puno više od toga. Dakle, sve ove slike, sve informacije koje nam dolaze, prolaze kroz sekundarnu u primarnu svijest, a onda je primarna svijest predstavlja Osobnosti. Ovo govorim da bi razumijeli što, zašto i zbog čega se nešto događa.
T: Da, a ključna zamjena je u identificiranju sebe – „ja” sam taj koji “misli”, odnosno, onaj koji misli je „ja“.
IM: Paradoks leži upravo u činjenici da sve ovo percipiramo kao da smo “mi ti koji razmišljamo” i slično. Međutim, mi smo Osobnost. Osobnost ne misli, ona nema sposobnost misaonog procesa u izravnom razumijevanju, u načinu na koji ga percipiramo. Sekundarna svijest je ta koja je sposobna razmišljati, rasuđivati. Pa opet, bez sekundarne svijesti, sve se misli svode na gotovo primitivno stanje ili na svijest primata: bilo bi vrlo malo misli i to samo o onome što je neophodno (uglavnom bi dominirale naše želje).
T: I puno emocija primata.
IM: Da, mržnja, neprijateljstvo, zavist – sve se to nalazi u primarnoj svijesti. Pa i žudnja, želje, nagoni i sve ostalo. Međutim, sekundarna svijest je ta koja nameće puno različitih želja i interesa primarnoj svijesti. A onda mi to doživljavamo kao sebe.
Osoba se najčešće povezuje sa sekundarnom sviješću izostavljajući primarnu svijest. U ranim fazama, kada osoba krene na duhovni put, kada stvarno počne proučavati i promatrati, ona opaža radnje sekundarne svijesti uz pomoć primarne svijesti. I tek tada osoba može pronaći onoga koji promatra primarnu svijest i može se početi razvijati kao Osobnost. Što se više razvija kao Osobnost, to se više navikava na drugi način percepcije koji nije razmišljanje. To je percepcija kroz osjećaje. Ovo je nešto slično razumijevanju čitavog procesa bez svađe i nametanja svih vrsta nepotrebnih misli kao što su “možda” ili “negdje vani“. Pa ipak, recimo, postoji nešto drugačije … Teško je to izraziti, to je paradoks. U stvarnosti je teško izraziti kako Osobnost doživljava svijet. Zapravo, ona uopće ne doživljava svijet. To je ono što jest.
IM: Osoba nikada ne dolazi do duhovnog predavajući o duhovnom! Kad čovjek govori o duhovnom, on samo govori o duhovnom. On je poput “Awaitera” (Homunculus loxodontus), sjedi i propovijeda. On sjedi i čeka da duhovno dođe. Osobnost ima sposobnost kretanja. To jest, zahvaljujući svom unutarnjem nagonu, unutarnjoj istinskoj težnji, Osobnost, odnosno čovjek je sposoban doći u Duhovni svijet. Za Osobnost ne postoji vrijeme, ne postoji prostor, nema toga. Ovo je nešto drugo.
T: Možda će nam trebati još jedno pojašnjenje jer će sljedeće pitanje biti: “Što znači kretati se duhovnim putem?” jer za običnu osobu u trodimenzionalnosti pojam “kretanja“ predstavlja kretanje u prostoru.
IM: To je potpuno u redu. Ovdje se opet suočavamo s paradoksom. Onako kako razumije svijest, fraza “pokret prema duhovnom” znači da je potrebno prevladati fizičku udaljenost ili fizički prostor, odnosno vrijeme. Ali što Osobnost prevladava na putu ka duhovnom svijetu? Prepreke iz svijesti, samo to. Ne prostor. Odnosno, nakon što je Osobnost izašla iz utjecaja svijesti ili drugačije rečeno, nakon što se oslobodila ropstva, ona postaje slobodna i tada može težiti, recimo to slikovito, da se spoji u Jedno svjetlo. Ovdje se, naravno, mogu naći i drugi epiteti, drugi asocijativni primjeri, ali svi će oni biti povezani s primjerima trodimenzionalnog svijeta koji su poznati svijesti, iako ni jedan od njih neće biti točan. Jer je posve drugačije (to nije čak niti druga fizika, to je nešto što je daleko više od fizike) značenje koncepta „postati jedinstvena cjelina s Duhovnim svijetom ili postati njezin dio“.
Ono što je važno: bez obzira što Osobnost postaje dio Duhovnog svijeta, ona zadržava svoju individualnost i postaje istinski slobodna. Svijesti je teško shvatiti: “Što je sloboda?”, “Što znači postati bezgraničan uz očuvanje vlastite individualnosti?” Pa, opet, koristimo asocijativni jezik i primjere koje je zaista teško prenijeti. Jednostavno rečeno, potrebno je to učiniti, a ne slušati o tome. Bolje je doći tamo i vidjeti. Samo započnite Živjeti, a onda će sve leći na svoje mjesto, postat će jasno, lako, lijepo i zanimljivo.
„Iz razgovora “Svijest i Osobnost. Od neizbježno mrtvog do vječno Živog “
Napomena: Možda riječ „osobnost“ nije najbolje rješenje, ali je prevedena onako kako je napisano u ruskoj i engleskoj verziji. Osobnost se kao pojam veže za osobu koja je biće svijesti i identiteta pa ne može biti „Ja“. Možda bi bolja riječ bila Bitak, Sopstvo, Jedinka, Individua. Ipak nužno je i prevladati značenja riječi kao osnovu razumijevanja, jer riječi pripadaju svijesti, a duhovna komunikacija su osjećaji, stoga osjetite što je to što nazivamo stvarnim Ja i dajte mu ime kakvo god želite, jer to u biti ne mijenja ništa o suštine ovih znanja. Ovo je napisano samo da ne dođe do nepotrebnih zabuna.