Ljudski mozak prilagođen je frekvenciji životinjske prirode od samog rođenja, iako je to najprimitivniji program od svih moždanih sposobnosti. Kakodemonsko središte gotovo cijelo vrijeme stimulira osoba koji živi uobičajenim životom i ne sudjeluje u evoluciji svoje duhovne prirode. Stoga takav pojedinac trajno posjeduje elemente poput zavisti, bijesa, mržnje, pohlepe, gramzivosti, ljubomore, straha, egoizma itd. Kod nekih su više, kod nekih manje izraženi. Međutim, iz dana u dan takvi ljudi sami sebi čine zlo i još više pate zbog toga. Oni imaju izuzetno rijetku stimulaciju agatodemona, uglavnom u obliku slabog podražaja ovog središta i to na vrlo kratka vremenska razdoblja. Jasno, takvi valovi kasnije bivaju nadjačani od stimuliranijeg središta kakodemona.
Za razliku od potonjih, ljudi koji slijede duhovni put ciljano rade na stimulaciji središta agatodemona. Kuda ih to vodi? Uzmimo posebno Lotosov Cvijet, jer je njegovo kruženje unutar ljudskog organizma baš rezultat bilo kojega duhovnog puta, koji vodi, recimo, do jednih te isti unutarnjih Vrata. Dakle, ako osoba pravilno prakticira Lotosov Cvijet, kontrolira svoje emocije, misli, moć pažnje i nastoji biti u stanju Ljubavi većinu vremena ili bolje neprestano, lokalizirajući taj osjećaj u području solarnog pleksusa, osoba je u stanju postići sljedeće. Trajno nadraživanje i stimulacija središta agatodemona pojačava njegovu aktivnost, uključuju se određeni mehanizmi koji malo oslabljuju stimuliranje središta kakodemona… To je sad već čista fizika, pa neću ulaziti u detalje neshvatljive za vas. Da skratim, slikovito rečeno fiziološkim jezikom, događa se nešto slično potpunoj ili djelomičnoj inhibiciji područja kakodemona. Rezultat je oslobađanje energije koja naglo pojačava aktivnost agatodemona, što zatim dovodi do vala koji aktivno stimulira pinealnu žlijezdu. Ova se žlijezda naziva i epifizom. I baš posljedica rada s epifizom u takvim novim uvjetima (jednostavnije, posljedica promjene frekvencije valova) je da osoba doživi otvaranje duhovne vizije ili ‘Trećeg oka’, kako ga zovu na Istoku. Dakle, tako se potiče buđenje ogromnih snaga duše. Takva se osoba ne mijenja samo iznutra, već započinje otkrivati zdenac izvornog znanja, stvarnost superiornih svjetova…
Sensei je zašutio.
– Još uvijek ne razumijem – ponovio je Max sliježući ramenima ramena, – kako neka epifiza može transformirati osobu tako duboko? To mogu priznati u vezi sa središnjim živčanim sustavom. Ali epifiza?!
– Središnji živčani sustav drži jednu od privilegiranih pozicija u sustavu upravljanja organizmom. Međutim, gospodarica svega unutarnjeg je upravo epifiza. Ona je svojevrsni nadređeni kontrolni organ koji vrši svoj značajni utjecaj samo kad se unutar osobe događaju zbilja cjelovite promjene. Međutim, ako nema takvih promjena, epifiza samo ‘promatra’, a s vremena na vrijeme kontrolira i prilagođava cjelokupno usklađivanje moždanih struktura, bilo pojačavanjem ili smanjenjem određenih procesa. Ali glavno kod epifize je da upravo ona sadrži informacijske matrice, svojevrsne holograme koji pohranjuju sve podatke o pojedincu, uključujući one iz njegovih prethodnih života. Ovo je najtajniji ‘sef’ čovjekove memorije, ima ‘dvostruko vatrootporno dno’ jer je također i čakra. Sve što vidite, osjetite, doživite tijekom svog života, to jest sve vaše unutarnje i vanjsko bilježi se u epifizi. To je svojevrsna unutarnja Straža na Vratima, koja uvijek zna sve o vama, uključujući sve vaše tajne i očitovane želje. Inače, prvi Kristovi sljedbenici su ove podatke tumačili kao osobnu stranicu u knjizi života koja se čuva u Božjim rukama, gdje je zapisano sve o osobi… I tako, ako životinja dominira u vama, ako pretežito mislite uglavnom o gomilanju materijalnog, bez obzira koliko se trudili izvana pokazati svoju ‘anđeosku’ narav, sav će vaš trud biti uzaludan. Vrata se mogu otvoriti samo kroz duhovno, kroz trajnu iskrenu želju ispunjenu vašom čistom Vjerom i Ljubavlju… I što je još zanimljivo. Ova Straža ne bilježi jednostavno čovjekove namjere i djela, već također jača ono što dominira u razmišljanju. Stoga, ako prebacite svoju pažnju na negativnu percepciju, Straža će podržati negativno u vama, pojačavajući ono što posjedujete. A ako se prebacite na dobro, Straža će pojačati te osjećaje u vama.
– Je li epifiza drevna poput hipotalamusa? – pitao se Max.
– Nesumnjivo. Epifiza i područje hipotalamusa su najstarije formacije. Svi kralježnjaci imaju epifizu, iako se razlikuju po ustrojstvu. Na primjer, pinealna žlijezda nižih kralježnjaka (gušteri, vodozemci, neke vrste riba) je upareni organ koji ima unutarcerebralne i površinski smještene dijelove.
…
A ljudska epifiza, smještena u stražnjem dijelu treće klijetke između kvadripletnih tijela, je nešto jedinstveno i neobično. Ljudska epifiza, u usporedbi s ostalim višim kralježnjacima, značajno se izmijenila zbog dualnosti pojedinca – materijalnoga i duhovnog. Stoga epifiza nije samo gospodar ljudskog tijela, već i vrata u duhovni, superiorniji svijet, svojevrsni portal. Dakle, upravo je epifiza ta koja kontrolira svaku promjena u nečijem stanju svijesti.
… Ljudi su od davnina znali za epifizu i znali su je baš kao žlijezdu, a ne kao bilo kakvu drugu formaciju. Uzmimo za primjer drevnu Indiju. Dvije tisuće godina prije Krista bilo je pravo zlatno doba proučavanja epifize. Već su Indijci bili svjesni da ta žlijezda za ljudsko biće nije samo organ pronicljivosti, već i sjećanja svih prethodnih utjelovljenja duše, ali i glavna čakra, koja koncentrira superiorne energije… Štoviše, ovo znanje posjedovali su još ranije prvi faraoni starog Egipta, premda u nešto drugačijoj interpretaciji. Drevna Kina, stanovnici Tibeta također su znali za epifizu. Inače, u tim je zemljama od pamtivijeka postojao ritual kremacije umrlih visokih svećenika, nakon čega bi njihovi najbliži učenici tražili takozvani ringseh. To je tvrda tvar koja više sliči kamenčiću od jantara. Po njegovoj veličini učenici bi prosuđivali koju je duhovno razinu dostigao njihov Učitelj. Vjerovalo se da što je veći ringseh, to je mrtva osoba bila duhovno viša. Ipak, ringseh nije ništa drugo do cerebralnog šljunka epifize. Ovaj šljunak i dalje ostaje jedna od najvećih misterija za suvremene znanstvenike, dok su ga ljudi u drevnom Tibetu znali kao mjesto nakupljanja psihičke energije…
Dakle, epifiza je odavna poznata. Međutim, ovaj se organ nekada zvao drugačije. U principu je počeo biti nazivan pinealnim u drugom stoljeću nove ere, kada ga je Galen, drevni rimski liječnik, usporedio s borovom šišarkom. I tako je išlo. Na latinskom su ga počeli nazivati epiphysis glandula pinealis, po nazivu talijanskog stabla pinije.
– Što je s nazivom ‘epifiza’?
– Epifiza je grčki naziv koji znači ‘srastanje’.
– Da, lako se zbuniti sa svim tim nadimcima. – Eugen se našalio.
– Ali što je najzanimljivije? Što su se ljudi više udaljavali od drevnih znanja i što se intenzivnije razvijala ortodoksna medicina, brže su se gubili istiniti podaci o funkcijama ove žlijezde. Tijekom dugog razdoblja epifiza se općenito smatrala zakržljalim organom, iako su neki oštri umovi svejedno uspjeli doći do istine. Na primjer Rene Descartes, koji je živio početkom sedamnaestog stoljeća. Izvanredna osoba! Nije čudo što su mu intelekt i težnja za samousavršavanjem omogućili da bude filozof, matematičar, fizičar, a istodobno i znanstveni metodolog. Dakle, i on je izrazio mišljenje da je ljudska duša smještena u maloj epifizi smještenoj u središtu velikog mozga. Recimo da je bio blizu istine i umalo došao do nje… Nadalje, već tada je Descartes ukazao na postojeću funkcionalnu vezu između epifize i vidnog sustava, što je dokazano puno kasnije.
– Misliš li da će ljudi ikad uspjeti znanstveno dokazati povezanost epifize s dušom? – s nepovjerenjem je upitao Max.
– Sasvim moguće. Epifiza se trenutno intenzivno proučava, iako samo na kemijskoj razini. Ali njena vodeća uloga u ljudskom organizmu već je prepoznata kao najvažnija karika u neurohumoralnom sustavu i kao neuroendokrini organ. Nitko više ne sumnja da je epifiza glavni posrednik između vanjske i unutarnje okoline organizma, koji osigurava regulaciju vitalnih funkcija svih organa i sustava podložnih životnim uvjetima, tj. izmjenama dana i noći, godišnjih doba, temperature, vlažnosti, aktivnosti Zemljinoga elektromagnetskog polja, razini ionizirajućeg zračenja i tako dalje. Poznato je da će baš epifiza izvršiti značajan utjecaj na ponašanje, posebno na istraživačko ponašanje, sposobnosti učenja, pamćenje, lokomotorne i konvulzivne aktivnosti, seksualno i agresivno ponašanje. Znanstvenici su otkrili ne samo interakciju epifize s kompleksom hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda, već i također postojanje sustava epitelamus-epifiza, kao paralelni sigurnosni mehanizam u izvanrednim situacijama. Proučavaju oživčenje epifize s gornjim vratnim kralješcima, tj. simpatičkim živcima. Postoje pokušaji proučavanja njezine povezanosti s parasimpatičkim sustavom. Pinealna žlijezda utječe na imunitet, na neuroendokrine žlijezde… Zahvaljujući najnovijim znanstvenim dostignućima ljudi sada imaju pristup informacijama o histostrukturi, kemijskom sastavu nekih epifizijskih hormona i hormonoida. Karakteristike frekvencije epifize se proučavaju…
Međutim, to je samo početak istraživanja ovoga tajanstvenog organa. Sve otkriveno do danas puki je trun na vodenoj površini. Ljudi još ni ne znaju da je ova voda ocean, da ne pričamo o znanju o kakvoći samoga oceana. Medicina budućnosti sigurno će otkriti tajnu epifize, ako takva budućnost ikad dođe, naravno. U osnovi, nije previše složeno. Dovoljno je naučiti čitati informacije iz njenih holograma. Ali, kad bi ljudska znanost imala vremena doći do ovoga, svijet bi se preokrenuo.
Iz knjige Ptice i kamen