U ovom iluzornom svijetu sve je prolazno kao fatamorgana u pustinji. Stoga, sve što posjedujemo u fizičkom svijetu nema vrijednost, jer je prolazno. Moramo požuriti naučiti osjećati Dušom i spoznati ljepotu, jer sve u ovom materijalnom svijetu, uključujući i ljudski život, nije ništa drugo nego mjehurići pjene na morskom pijesku.
Duhovni svijet je nemoguće točno opisati – taj se svijet potpuno razlikuje od materijalnog. Ali, duhovni svijet se doista može osjetiti obavljanjem duhovnih praksi, prevladavanjem egocentrizma i otvaranjem puta do svijeta vječnosti unutar sebe.
Svatko osjeti da on nije samo dvonožno stvorenje, da je u njemu nešto mnogo veće i da je njegov unutarnji svijet različit od vanjskog svijeta. Unutar njega je Duša – čestica izvana – čestica iz duhovnog svijeta. Ona ima jedan vektor kretanja, jednu želju. Duša zapravo želi pobjeći od ovog svijeta. Ona teži Bogu, svom vlastitom svijetu. Međutim, u materijalnom svijetu, ta težnja, taj najdublji osjećaj koji dolazi od Duše, susreće se s ljudskom sviješću. A onda ljudska svijest različito tumači ove najdublje poticaje, temeljene na znanju i iskustvu stečenom u ovom životu. Ovdje vrlo važnu ulogu igra čovjekov dominantni svjetonazor, njegova Spoznaja svijeta i sebe. Ako u njemu dominira materijalni svjetonazor, njegova svijest je sužena i nedostaje mu duhovno znanje, tada se u njegovoj svijesti događaju brojne supstitucije. Odnosno, Osobnost koristi tu moć, ne za duhovni razvoj, već da zadovolji svoje materijalne želje. Moć jedinstvenog duhovnog osjećaja podijeljena je u svijesti u brojne želje Životinjske prirode. Kao rezultat toga, umjesto da teži Vječnosti, osoba počinje paničariti i bojati se te taj trodimenzionalni svijet smatrati jedinom stvarnošću svog postojanja. Troši snagu svog života na postizanje zadovoljstva vlastitog Ega u materijalnom svijetu, na stjecanje moći nad vlastitom vrstom i na gomilanje zemaljskog bogatstva. Međutim, smrću tijela čovjek sve to gubi. S druge strane, ako duhovni svjetonazor dominira u nekome i ako on nema tek jednostavno Znanje o svijetu i sebi, već ga koristi svrsishodno i prikladno, radeći na sebi, tada se mijenja u kvaliteti. Kreće se duž duhovnog vektora svog života zahvaljujući najdubljim osjećajima koji proizlaze iz njegove Duše. Za duhovno zrelu osobu smrt fizičkog tijela u biti je oslobođenje. To je samo prijelaz u kvalitativno drugačije stanje – stanje istinske slobode u Vječnosti.
Zašto se čovjek boji Boga, voleći Ga, a zatim Ga mrzeći? Zato što svi, zbog opetovanih reinkarnacija vlastite Duše, podsvjesno znaju da postoji duhovni svijet, da postoji Bog i duhovna bića koja mu služe. Potonji se u legendama nazivaju “anđeli” među ljudima. Ali oni ne izgledaju onako kako ih ljudi zamišljaju u asocijativnim kategorijama religije. Ovo su bića druge dimenzije koja se razlikuje od trodimenzionalnog svijeta. Napokon, ta se stvarnost ne može opisati riječima. Svaki pokušaj takve interpretacije toga svijeta će tek asocijativno biti povezan s tim svijetom ljudskim razmišljanjem i tako iskriviti stvarnost. Ako se naknadni prijenos ovih podataka provede pod dominacijom Životinjske prirode, dakle, vi sami ste, susrećući se s tim više puta, naposljetku vidjeli u kakvom su obliku ove „legende“. Uzmimo, na primjer, priče o „Božjem sudu“. Zapravo, sve je jednostavno: svaki put nakon smrti materijalnog tijela, osoba (ili bolje rečeno, Osobnost i Duša sa podosobnostima) ima “sastanak” s predstavnicima duhovnog svijeta i daje, da tako kažem, odgovor za život koji je živio, nakon čega se odlučuje o daljnjoj sudbini čovjeka. Otuda razne legende svjetskih naroda o Božjem Sudu, o sudbini čovjeka nakon smrti, i tako dalje. Pa ipak, kako je sve iskrivljeno i razbijeno u istim religijama i raznim vjerovanjima?!
Naravno, ljudi koji slijede duhovni put pomoću unutarnjeg rada na sebi, bez obzira na pripadanje religijama svog vremena ili ne, zapravo prolaze jednu te istu fazu samousavršavanja. Ako pratimo porijeklo, primjerice koncepta “svećenik”, u davna vremena to je značilo „osobu koja stoji ispred Boga“. U osnovi, ovo je izlaz prema sedmoj dimenziji, postizanje istinske svetosti od strane osobe, njegova kvalitativna duhovna preobrazba već za života. U ovoj fazi duhovnog razvoja osoba uistinu doživljava Božju snagu, zahvaljujući kojoj i sama napušta krug reinkarnacija te postaje slobodna, odlazi u raj, Nirvanu – bez obzira kako ljudi nazivali duhovni svijet, suština ostaje ista. Dakle, sve ove faze čovjekova duhovnog usavršavanja, koje su iste po značenju i sadržaju, bile su prisutne u svim svjetskim religijama, sa skupinom posebnih sakramenata, faza, prolaženja kroz dijelove duhovnog puta i tako dalje. Ali još bih u tom pogledu želio nešto reći: duhovno znanje ne pripada nijednoj religiji, bez obzira na to koliko ga svaka od njih pokušavala prisvojiti, interpretirajući ga prema svojim kanonima i tradicijama.
Ali ako se osoba oslanja na svoju sebičnost, sam zatvara vrata svoje duše i zauvijek se osjeća usamljeno, bez obzira koliko ga prijatelja ili rodbine okružuje. Ako su vrata duše otvorena za zajedništvo s Bogom, osoba nikada nije sama, jer je uvijek u razgovoru s njim. Kad nastavi ovu unutarnju komunikaciju s Bogom, dolazi mu zdravo razumijevanje da je njegova percepcija života ograničena i da on vidi tek dio nje. Bog je jedini koji život čovjeka vidi u njegovoj punoći. Shvaća da je čak i najveća patnja upravo ta okolnost koja ga zapravo vodi na put komunikacije s Bogom i obnovu izgubljenih duhovnih veza. Jer Bog vidi čovjekova iskušenja i njegove potencijale za unutarnje duhovne promjene. Zato Bog takve okolnosti i daje, zahvaljujući kojima osoba stječe iskustvo i razumijevanje svog izbora, priliku za ponovno uspostavljanje komunikacije s njim, što u konačnici doprinosi spajanju osobnosti s dušom i prelasku u duhovni svijet. Ali, izbor je uvijek na čovjeku, on bira – smrtni ponos ili vječna milost.
Duhovne prakse pomažu čovjeku da ovaj dijalog s Bogom usavrši na dubokoj razini osjećaja, gdje vlada čistoća namjere. One djeluju kao vodiči koji stvaraju uvjete da se osobnost poveže s dušom, obogati unutarnji svijet i stječe znanje, moć i čistoću osjećaja koji proizlaze iz duhovnog svijeta. Duhovne prakse su alati pomoću kojih osoba počinje razumijevati sasvim drugačiji svijet i ostvaruje vrlo blizak odnos s njim. One prate osobnost od prvog orijentacijskog koraka spoznaje do potpunog prelaska u duhovni svijet, od želje za promjenom sebe do razumijevanja nužnosti stalnog boravka u Bogu. Ovo je način života. Ovo je put u Vječnost. Ovo je poput daha svježeg zraka, vode, svjetla i duhovne topline, ovo je radost pokajanja i sreća boravka u Božjoj ljubavi.
Osoba koja počne raditi na sebi i učiti duhovne prakse često odustaje od toga da ih izvršava, postaje obeshrabrena, nevoljna i lijena ih raditi, izmišljajući izgovore za sebe i za razna odvraćanja od dijaloga s Bogom. Ali, kad se takvo stanje pojavi, trebalo bi prestati i početi razmišljati tko je to tko vam ne dopušta da razgovarate s Bogom? Tko stvara mentalna ograničenja i iluzorne prepreke u vašoj svijesti? Tko čini da mislite da su stvari ovog vremenskog, trenutnog svijeta važnije od najvažnijeg u vašem životu – duhovnog spasenja u Vječnosti? Tko ne želi da hodate duhovnim putem? Postoji jedan odgovor – životinjska priroda. To je razlog zašto, baš onda kada se očito protivljenje ispoljeno u obliku lijenosti, nespremnosti i izgovora, treba udvostručiti napore i početi duhovno raditi na sebi. Naprotiv, potrebno je povećati vrijeme meditacija, zaroniti dublje u osjećaje bez obzira na to, upornije kucati u duhovni svijet i vraćati za sebe spasonosni iskreni dijalog s Bogom. Morate obavljati duhovne prakse barem dva puta dnevno, a tijekom dana sačuvati vezu sa svojim unutarnjim svijetom, s dušom, s osjećajem Božje prisutnosti. Tada to neće biti samo način života – to će postati taj duhovni put koji će vas svakim korakom dovoditi u Vječnost.
Kada osoba živi u Bogu, nema unutarnje nesuglasice, nema sukoba unutar sebe. Više nema želje za pojedinačnim zahtjevima, koji su puni straha i briga materijalnog svijeta, jer razumije da je suština njihovog porijekla od njegovog zemaljskog ega. Više ne pokušava umom razumjeti gdje je Bog na djelu, a gdje ne, jer sve to počinje osjećati i znati. A to znanje ne dolazi iz uma, već iz najdubljih osjećaja duše. Uostalom, čovjek vjeruje umom, ali zna dušom. Počinje usredotočivati svoj unutarnji život samo na dušu, jer kroz nju spoznaje Boga i beskonačni duhovni svijet, koji je njegov pravi dom. Čovjek stječe jedinstvo s vlastitom dušom. U njemu više nema prostora za loše jer počinje živjeti u Božjem svijetu, osjećaj mir kontakta s njim.
Takva se komunikacija odvija stalno. U čovjekovom unutarnjem životu više nema ništa osim Boga, i duša stoji čista pred njim. Ovo zajedništvo je misterija njih dvoje. Čovjek osjeća Božju prisutnost i ljubi ga, poseže za njim poput zaljubljenika za voljenim bićem za kojim žudi da bude zauvijek u blizini i da s njim beskonačno komunicira. Vremenom osoba dobiva stvarno razumijevanje činjenice da u njemu nije stalno prisutan samo Bog, već da je prisutan svugdje, u cijelom okolnom svijetu. Čovjek shvaća da je Bog sve u svima. Dakle, onaj koji je započeo dijalog s Bogom ubrzo se mijenja, stječući drugačije razumijevanje i drugačiji pogled na svijet. Ali, što je najvažnije, osobnost tijekom svog života, zahvaljujući takvoj neovisnoj komunikaciji s Bogom, počinje boraviti u njegovom duhovnom svijetu, dobivajući to stanje spajanja s dušom, koje se u raznim religijama različito naziva – svetošću, nirvanom, vrhovnom vezom s Bogom i tako dalje. Ovo stanje je prava sloboda, istinsko postojanje kojem čovjek teži cijeli svoj život.
Treba razumjeti da sve dok osoba procjenjuje svijet iz perspektive stanovnika trodimenzionalnog prostora, to jest kroz prizmu svog materijalnog razmišljanja, tada će u mnogim duhovnim stvarima biti pun iluzija koje su ukalupile njegov ponos. On smatra da, budući da je odredio svoju pažnju posvetiti duhovnom svijetu, da se svi anđeli moraju za njega brinuti, udovoljavati njegovim zahtjevima i praktički ga odvesti u raj na kraljevske jastuke. U stvarnosti, sve dok Osobnost duhovno ne sazori, ona je za duhovni svijet neprimjetna. Ispričavam se zbog ljudske usporedbe, ali takve su Osobnosti poput milijuna reproduktivnih stanica. Gamete imaju skup kromosoma i nose nasljedne karakteristike. Osoba uopće ne primjećuje njihovo materijalno nastajanje, njihovo postojanje i konačno, njihovu smrt. Štoviše, on ponekad koristi njihovu moć, a da to uopće nije shvatio. Međutim, kada se dvije gamete spoje u zigotu i zametak se počne razvijati, ovdje barem jedna osoba, mislim na ženu (u duhovnom smislu, božansko žensko načelo), neće moći zanemariti ovu činjenicu. Ona će sigurno pomno paziti na ovaj fenomen i brinut će se za novo biće u budućnosti. Isto je i u duhovnom aspektu. Ljudi se trebaju marljivo razvijati, ovladati duhovnim praksama, živjeti pomoću komunikacije sa svijetom Božjim na dubokoj razini osjećaja, tako da se Osobnost može stopiti s Dušom i steći pravo da bude prihvaćena u Vječnosti. Tada će i duhovni svijet usmjeriti pažnju na ovog pojedinca, njegovati ga kao dugoočekivano novo savršeno Biće.
Nažalost, drevna Istina o postizanju spajanja Osobnosti s Dušom izgubljena je u suvremenom svijetu, a osoba, nadajući se da će izraziti svoju ljubav i zahvalnost prema Bogu, daje materijalnu milostinju svećenicima te se tako predaje Životinjskom umu u zavođenju ljudi u svećeničkim odijelima materijalnim stvarima. Na taj način griješe, a griješi i svećenik uzimajući milostinju, koja postaje predmet iskušenja za njega. Svojom milostinjom osoba ga tjera da razmišlja, ne o duhovnom nego o materijalnom, ne o svojoj Duši i istinskom služenju Bogu, već o povećanju svojih materijalnih prihoda. Razumiješ li gdje leži težina ovog grijeha? Svojom milostinjom, osoba gura Osobnost i Dušu svećenika u “pakao”, podupirući njegov izbor u korist materije, odnosno Životinjskog uma, istovremeno ga opterećujući tim grešnim činom. Ovaj je grijeh još strašniji od ubijanja ljudskog tijela, jer je tijelo privremeni odjevni predmet, zapravo, pepeo. On je poput smrtonosnog otrova za Dušu, koji ovoj Osobnosti oduzima priliku da se probije u vječni život. U srcu takve materijalne milostinje i žrtvovanja leži zamjena Životinjskog uma u obliku, kao što si rekla, tipične formule za kupovinu i prodaju: „češeš mi leđa pa ću i ja tvoja“, vjerovanje u mogućnost materijalnog „otkupa“, „isplate“ za njihove grijehe i stjecanja novog bogatstva u budućnosti – od zdravlja do blagostanja.