“Svijet Božji – to je drugačiji svijet. On je izvan granica bilo koje dimenzije.”
T: Zanimljivo ste istaknuli, Igore Mihajloviču, da živimo u produhovljenijem svijetu … Ljude vrlo često zbunjuju pa miješaju dva različita značenja pojmova: produhovljen i dušom ispunjen.
IM: Ovdje također postoji fenomen. Uzmimo za primjer vjerske legende. Kad je Bog stvarao čovjeka, stvorio je i biljke i životinje, sve što je produhovljeno. Nešto što je živo znači da je “produhovljeno”. Sve što je živo živi zahvaljujući Duhu, a ne Duši.
Mnoge to zbunjuje … Pitaju: “Da li pas ima Dušu ?” Pas nema Dušu i ne može je imati. Činjenica je da je to Duhom stvoreno stvorenje, i naravno, ne bi moglo živjeti da nije produhovljeno. Svaka mala biljčica, bilo koji mali mikrob… žive zbog činjenice produhovljenosti.
A sada bih sugerirao da ljudi provedu mentalni eksperiment, da učine da njihove svijesti rade malo za Osobnost, za sebe. Zamislite, … pa … što god želite. Uzmimo, na primjer, kao u anegdoti, ribu ili muhu: kad bi riba imala krzno na njoj bi bile muhe. Uzmimo muhu, slona i čovjeka. Pogledajmo ih – potpuno su različiti. Ali ako ih raščlanimo na čestice i čak odemo dalje od kvanta, tada ćemo vidjeti samo sferu kretanja i shvatit ćemo da su oni energija iz koje se formiraju određene strukture (valne strukture) koje nose informacije. Iz njih nastaju primarni građevni blokovi svemira iz kojih se stvaraju sve vrste kvarkova, zatim atomi. Iz tih atoma nastaju molekule iz kojih se sastavlja tijelo. I ovdje je razlika već vidljiva.
Znači, to je skup molekula, pazite, molekula (bog zna kakva je veza): s jedne strane iz njih se formira slon zahvaljujući određenim informacijama; s druge strane – buha, a onda s treće strane – čovjek. Ali čovjek se razlikuje od svih njih. Kako? U njemu je Duša. I naravno, zbog činjenice da u njemu postoji Duša i Osobnost postaje jasno da je Bog, u jednom trenutku, stvorio čovjeka kao nematerijalno biće, dakle, stvorio ga je bez tijela.
Vratit ćemo se ovome, ovo je također zanimljivo, ali malo kasnije.
Tako ispada da ni buha ni slon nemaju Dušu. Ali imaju određenu svijest. Na primjer, buha ima određene vještine preživljavanja, određene reflekse, zna kako postojati. Uostalom, ne skače na stablo i ne pokušava nekog ugristi. Ne radi to. Skače na psa, na osobu ili na nekog drugog i hrani se krvlju – to je njena potreba. A odakle dolazi ta potreba? Opet iz svijesti.
Hvala Bogu, danas mnogi već pričaju o tome da i ribe i ptice imaju prilično izraženu svijest. One mogu upotrebljavati alate za preživljavanje i slično … To je zaista istina, ptica može pomoću štapa pokupiti crva i tu se radi o upotrebi alata. Neke ribe također koriste određene alate za pribavljanje hrane ili za stvaranje najboljih uvjeta za zimovanje, ili nešto treće. Nije to samo neka vrsta genetskog pamćenja koja ih pokreće. To je vrsta svijesti; neke imaju veću, neke manju svijest. Ali životinje nemaju Dušu.
Povlačeći paralelu između živih bića, možemo zaključiti da se ljudsko tijelo, na primjer, na molekularnoj razini ne razlikuje od tijela buhe ili slona. Znači, isti su elementi, ali u različitom slijedu, u različitoj količini. Ali sada ćemo se vratiti natrug uzduž ovog lanca: do atoma, od atoma do čestica pa do kvantnih stanja, zatim ćemo preći kvantnu granicu i doći tamo gdje su valovi, u ono što nazivamo energijom – kretanje valova prema određenim informacijama koje su u njih stavljene, a koje se pretvaraju u ove ili one čestice.
Ako idemo još malo dalje/dublje, vidjet ćemo primarnu energiju, ono što se u religijama naziva “Duhom”. Teško je izraziti što to jest, čak i modernim jezikom. Stoga, uzmimo da su to određene sile, ili jednostavnije, Allat. To su sile koje dolaze od Boga, primarno stanje, ono koje nastaje. To je mjesto gdje se sve počinje formirati.
I ta moć, sila (Allat) – daje život tijelu čovjeka, tijelu buhe, slona i trave. Prema tome, sve što živi je duhovno. Ali to ne znači da sve ima Dušu. Zašto? Jer Duša je nešto drugačije. Usporedio bih je, govoreći suvremenim jezikom, s portalom, to je nešto što je izravno i uvijek povezano s Duhovnim svijetom, nešto putem čega Osobnost može kontaktirati Beskrajnost i Beskonačnost. To je nešto preko čega Osobnost spoznaje Duhovni svijet.
Kad se osoba stvarno duhovno razvija, ne stoji mirno i ne čeka, tada mu prije ili kasnije stiže razumijevanje da se ovaj svijet, recimo to tako, odražava u zrcalu Duhovnog svijeta, samo s promjenom znakova i njegovih suština. A sustav fraktalno kopira ove odraze ogledala, poput, recimo, neke igre sjena svijeća. Znači, sve je upravo suprotno, ovdje je svjetlo, a tamo je tama. Prije ili kasnije kod čovjeka dolazi do razumijevanja da je upravo u ovoj igri sjene ugrađena bit, odnosno, obmana i iluzornost samog sustava.
Kad osoba uđe dublje, kada počne promatrati kroz osjećaje i sad već duhovnim vidom počne opažati Duhovni Svijet, tada dobiva razumijevanje suštine cijelog ovog iluzornog svijeta, shvaća da je sve materijalno samo sjena od ogledala septona, ništa više. To, što ljudi nazivaju životom, nije ništa drugo nego praznina.
Ako pogledamo vremenski period … Za mnoge ljude je nejasno i mogu se pitati „Zašto praznina? Ja živim, postojim. Zauzeo sam određeni prostor. Ja sam tu.” Da, postojiš, ali samo iz vlastite perspektive. Ako gledamo iz perspektive od najmanje milijardu godina, postavlja se pitanje je li osoba živjela ili nije?
Gledamo li iz perspektive galaksije, je li ta osoba postojala ili ne? Budući da je galaksija ogromna, u njoj se nalaze milijarde planeta. Zemaljska osoba živi na jednom napuštenom, vrlo udaljenom malom planetu, na malom prostoru. Sve ovisi s koje strane promatrate.
Kad se čovjek duhovno oslobodi, postaje Anđeo. Prepoznaje ga čitav beskrajni Duhovni svijet. Nemoguće ga je ne primijetiti. I u tome leži paradoks (to je paradoks samo za materiju) da mala, sićušna, neprimjetna osoba koja postoji samo kratko vrijeme, kad stekne Život, kad se oslobodi ropstva sustava postaje Anđeo koji donosi radost cijelom Duhovnom svijetu. Ali ona ne dolazi kao rob; dolazi kao jednaka. To je poanta.
Ropstvo i zlo postoje samo ovdje, jer ovdje postoji ono što se naziva smrt. Sve počinje odavde: jedinstvo i borba suprotnosti, želja za moći i pohlepom, za svime ostalim. Pa čak i najbolja osoba, najslađa osoba koju poznajete, ako joj nekako „uđete u glavu“ vidjet ćete da i njoj dolaze iste misli kao i vama, ona želi isto kao i vi. Jedina je razlika u tome što vi želite čaj, a ona želi kavu. Sanjate o mercedesu, a ona sanja o Volgi * (ruski automobil).
Poanta nije u stvarima i u njihovim imenima. Poanta je u tome da svi traže (mislim na sve koji žive po diktatu vlastite svijesti ili na sve vražje robove) jedno: da se bolje nastane u ovom trodimenzionalnom svijetu i da i dalje sanjaju o tom svijetu. Znači, sjediti, sanjati i vjerovati da će Duhovni svijet doći. Ali koliko god vjerovali, neće doći, osim ako sami ne krenete u njega. Ako želite Božju ljubav, naučite voljeti i primit ćete je. Jer onaj koji Ljubi, ne može biti odbijen, jer on već jest.
Tekst programa: “Svijest i Osobnost. Od neizbježno mrtvog do vječno Živog “