Sensei samo odmahne glavom i objasni: “A pobjeda nad sobom u tumačenju Arimana znači živjeti radi gomilanja materijalnih stvari, svega se odreći zarad novca, prelaziti preko života drugih ljudi radi stjecanja moći i vlasti. Ali ovo je izvrtanje, prijevara, iluzija blagostanja koja vodi totalnom porazu vaše duše. Budući da čovjek koji slijedi Arimanov put želi biti kralj ovoga svijeta. A čak ni ne misli na ono što ga čeka nakon smrti. Za njega je drugi svijet, svijet duše, negdje tamo, tko zna gdje. Postoji li uopće taj viši svijet? – zbog Arimanovih pokušaja pretvara se u veliko pitanje za ljude. A ovaj materijalni svijet je ovdje, ovdje i sada. Čini se da je to za njega stvarnost. A sve se ove zamjene događaju zato što se čovjek ne sjeća ljepote višeg svijeta, svijeta Božjeg. Može ga se prisjetiti samo dostizanjem Nirvane, najvišega duhovnog stanja. Ali dok god je čovjek ne dostigne, dok god ne prijeđe preko svoje Životinjske prirode, provest će ovaj život u iluzijama, u snovima o svom značaju u ovome svijetu, u stvari uzalud, jer koje god da vrhunce dostigne u ovome svijetu, s vremenom se ta dostignuća pretvaraju u ništa.
“A prava pobjeda nad sobom je nadjačavanje egoista u sebi, želje da budeš ‘kralj’ ovoga svijeta. Ovaj svijet je samo zamka za glupe ljude, koji iluziju uzimaju za stvarnost i na taj način donose mučenje i patnju svojoj duši.”
“A je li to o Arkonima?” upita Stas.
“Da”, odgovori Sensei.
“To jest, oni su šamani, vješci, paganski svećenici?”
“Ne, takvi su bili prije, u stara vremena, štoviše, ne svi. A sada su to ljudi koji u svojim ložama i tajnim društvima povezuju svjetski kapital, politiku i religiju.”
“Misliš na svjetske bankare ili što?” Volođa je bio iznenađen njegovim pretpostavkama.
“Mislim na one koji ih kontroliraju”, precizirao je Sensei.
Eugen je čak i zazviždao nakon ove poruke.
“Pitam se koja tajna društva postoje?” – upita Volođa.
“U različita su vremena bili poznati pod različitim imenima. Na primjer, jedan od prvih moćnih krugova Arkona su u davnim vremenima bio poznat kao ‘Slobodni zidari’. Mnogi ogranci potječu od ovog debla. Postoje takozvani ‘Bratstvo Zmije’, ‘Bratstvo Zmaja’, ‘Iluminati’, ‘Masoni’ i druga tajna društva. Do danas povjesničari pokušavaju razjasniti iz kojih potječu koji. Ali sve su više zbunjeni. Zašto? Jer cilj Arkona je sve izmiješati i zbuniti, tako da nitko ne može saznati i doći do korijena istinske suštine svih tih tajnih društava. A njihova suština je jednostavna. Velika većina tajnih društava samo su pijuni u rukama Arkona za Arimanove manipulacije.
Ariman samo igra na slabosti ljudi. Jedna od ovih slabosti je podsvjesna sklonost ljudi prema tajnama. A na taj se način dotiču ne samo duhovne težnje čovjeka, njegove želje da razbije lance reinkarnacija uz pomoć tajnog znanja, nego uglavnom njegove primitivne egoistične ambicije da posjeduje to znanje radi vlasti nad drugim ljudima. To je razlog zašto je velika većina tajnih društava procvjetala pod Arkonima. I uzimajući u obzir da ljudi ne žele samo posjedovati tajno znanje, nego i stvoriti vlastito ‘carstvo’ oko sebe, vidimo da je danas praktički cijeli svijet pod vlašću tajne svjetske vlade – Arkona.”
Sensei je utihnuo, a Volođa je neko vrijeme razmišljao pa rekao: “Iskreno govoreći, čak i uzimajući u obzir svo svoje znanje i iskustvo vojnog časnika, nikad nisam čuo za to, posebno za tajna društva te razine. Bi li bio ljubazan da malo razjasniš to pitanje,” i vidjevši Sensejeve sumnje, doda: “Kao što ljudi kažu, bolje je poznavati neprijatelja nego ga biti nesvjestan.”
Sensei je odgovorio: “Arkoni nisu neprijatelji. Oni su jadni ljudi koji su greškom izabrali prašinu i privremene vrijednosti umjesto vječnih. Njihov izbor je bio načinjen prema materijalnom, ili točnije, u korist Arimana. Čovjek uvijek izmisli neke svoje neprijatelje, jer uglavnom ne može riješiti unutarnji sukob između svoje Životinjske i Duhovne prirode. A odnosi između skupina ljudi i zemalja su samo proširene, prenapuhane kopije ovog sukoba. Međutim, u stvarnosti je najokrutniji neprijatelj za čovjeka on sam, ili točnije, njegova vlastita Životinjska priroda. Ne možeš se s njom boriti na uobičajene načine, jer što je jače suprotstavljanje, to će jača biti agresija Životinjske strane, kako privučeš svoju pozornost na ovaj sukob. Možeš je pobijediti samo svojom nespremnošću da te Životinjska priroda izazove i napastuje, te koncentracijom na duhovno i korisno za duševne stvari. Zatim, ako zauzmeš takav unutarnji stav i slijediš ga iskreno, nećeš imati u vanjskom svijetu neprijatelje, a tvoj će se život pretvoriti u fascinantnu igru. Nakon svega, mi ovdje živimo privremeno, recimo da smo ovdje gosti.”
“Da, ali ovaj je svijet Arimanova zamka, zar ne?! Kako možeš živjeti u njemu ako želiš postati slobodan?” upita Jura uzbuđeno.
“U kojim god se uvjetima nalaziš, bez obzira na prepreke koje ti sudbina donosi, trebao bi živjeti kako dolikuje Čovjeku. To jest, treba postati čovjek i pomagati ljudima oko sebe. Glavno je u ovom životu biti duhovno slobodan iznutra, slobodan od ovog materijalnog svijeta, težiti Bogu bez skretanja s ovog puta. Tada ćeš moći biti maksimalno koristan za ljude i živjeti život vrijedan Čovjeka. I to je velika tajna! Budi čovjek ovdje i sada, u ovom egoističnom, materijalnom svijetu. Budi poput Lotosa koji raste u prljavoj močvari, ali unatoč tome postaje savršeno čist! Ti si čovjek i imaš Njegovo zrno!
“Arkoni samo rade prema načelima Arimana. I jučer ste imali priliku razmišljati o tim načelima Arimana. Čini se kako on priča iste duhovne stvari kao i bodisatve Šambale, ali on tako vješto iskrivljuje istinu u korist materijalnog, a koju čovjek ne primjećuje pod detaljima globalnih zamjena, promjenu smjera na putu prema suprotnoj strani. Ali čovjek koji ima više duhovnog u sebi shvatit će ovu zamjenu i otkriti je. Ariman samo igra na ljudske slabosti, na želje Životinjske prirode, ma kakve lijepe riječi koristio. To u potpunosti zbunjuje čovjeka. Iste principe, načela njegova Gospodara, slijede Arkoni.”
“Što znači riječ ‘Arkoni’?” upita Jura.
“Riječ ‘Arkoni’ potječe od grčke riječi ‘archontes’, što znači ‘starješine’, ‘preci’, ‘poglavari’, ‘vladari’. Mnogo kasnije pravoslavni kršćani počeli su se prema njima ophoditi kao prema ‘vražjim slugama’. Gnostici, koji su bili vođeni drevnim znanjem, Arkone su tumačili kao vladare svijeta duša, tvorce materijalnog svemira, čiju moć može prevladati samo duhovna osoba. Ali općenito su mislili da snaga Arkona, prema Božjem planu, nije neograničena. Uzimajući u obzir oprečnost Arhata i Arkona tijekom tisuća godina, u određenoj mjeri su u pravu, naravno.
Veliki Arkon, ili još nazvan ‘Arkonom ovog svijeta’, a to je isto što i ‘kralj ovoga svijeta’, je Ariman… Ali u starijim vremenima njegovo ime je, pored Velikog Arkona, bilo Abraksas, kako se danas tumači, ‘duh univerzalne cjeline koji nije apsolutno zlo, ali budući da je neznalica, sebe smatra apsolutnim Bogom’. Ovu legendu bajkom mogu smatrati samo oni koji su u potpunosti nesvjesni svjetskog znanja i poretka. Za mudre ljude ovo je nagovještaj, savjet.”
Tog časa Nikolaj Andreevič reče, „Ovo posljednje se vjerojatno događa zato što ljudi znaju malo ili ništa. A gdje nema znanja, tu su nerazumijevanje i strah.”
“U pravu si. Što ljudi znaju o Arimanu? Uglavnom, zbog djelovanja Arkona, dobivaju se informacije koje odgovaraju razini šestogodišnjeg djeteta, nešto poput ‘Sotona je loše grozno čudovište, s rogovima i kopitima, koje će te odvući u svoje mračno kraljevstvo i kuhat će te u loncu s katranom, ako nas ne budeš slušao i činio sve što ti kažemo’. Usput, ne samo u religiji, nego i u politici, Arkoni koriste istu tehniku pružanja informacija većini ljudi diljem svijeta. A to se događa jer ozbiljne informacije, posebno o politici, većina ljudi ne shvaća. To vodi paradoksu: svaki pojedinac sebe smatra mudrim i pametnim, ali većina njih ozbiljne informacije shvaća samo na primitivnoj razini objašnjenja, tipičnog za malo dijete. Tako je bilo u davnim vremenima, a i sada je. Zato Arkoni tako rade do danas – imenuju svoje ljude tumačima.”
Volođa sumnjičavim glasom izgovori: „Vjerojatno su ljudi takvih shvaćanja zato što ne poznaju cijelu istinu koja se kuha u loncu političke kuhinje. I nitko im, naravno, nikada neće reći istinu, jer bi na taj način potkopali autoritet onih koji pokreću sve te poremećaje“.
“Da, da”, odjeknu Eugen, “Kako kažu, ako želite kobasicu i politiku, bolje je ne znati kako se obje kuhaju.”
Momci su se smijali. A Stas se požalio s humorom se obraćajući Senseju, “Kako se to događa? U vezi s religijama, Arkoni besramno kleveću vlastitog Gospodara dok zastrašuju ljude ‘strašnim čudovištem’?!”
„Pa, koriste bilo koja sredstva za postizanje svog cilja. A njihov je cilj jednostavan – odvratiti pažnju čovjeka od njegova unutarnjeg duhovnog razvoja vanjskim materijalnim stvarima. Da bi sakrili pravi uzrok Zla, koji se krije unutar čovjeka, u njegovoj Životinjskoj prirodi. A naravno, za njih je najvažnije postizanje neograničene moći nad ljudima. Oni teže tome i diktiraju društvu svoja pravila života, nameću ratove i ne libe se u ljudima buditi zvjerske nagone. Profitiraju od ljudskog straha i neznanja. Jer ako čovjek zna istinu, prestat će ih se bojati, vidjet će svjetlo. Više ga neće zanimati njihove laži, okrenut će se i prijeći na duhovnu stranu. Stoga Arkoni rade sve kako se to ne bi dogodilo. Dakle, momci, što god bilo, budite oprezni na ovome svijetu. Ne zaboravite da smo ovdje privremeno, gosti smo Arimana. Sve je njegova satrapija.”
“Što? Satrapija?!” Andrej ga nije shvatio. “Što je to?”
Eugen mu je objasnio na svoj način: “To je mjesto gdje vladaju ubojice.”
“Stvarno?!” – naivno upita Andrej, okrenuvši se Senseju.
Sensei se nasmiješio Eugenu i odgovorio: „Skoro. Satrapija je mjesto pod vladavinom satrapa. ‘Satrapēs’ je grčka riječ. Potječe od drevne perzijske riječi ‘sitrab’. Tako se nazivao vladar regije (satrapije) u drevnoj Perziji, koji je imao neograničenu moć.”
“To sam mislio, Satrapija je veliko ubojstvo duše za narod!” glasno će Eugen. “Nitko ne želi živjeti u Satrapiji”, i odjednom lukavo doda, “ali svi sanjaju postati Satrap.”
Momci su začuđeno gledali Eugena. U međuvremenu je Volođa počeo ispitivati Senseja o tajnim društvima.
„Znači li to da su tajna društva djelo Arkona?”
“Zašto? Tajna društva organizirali su i Arhati i Arkoni”, precizirao je Sensei.
“S Arkonima je jasno”, složio se Nikolaj Andreevič. “Svaka se moć temelji na posjedovanju skrivenih informacija kojima se manipulira sa sebičnim ciljevima. Ali zašto Arhati trebaju tajna društva, ako slijede duhovni put?”
Sensei reče: “Ovaj svijet, kao što sam rekao, pripada Arimanu. Zbog toga su Arhati od davnina morali organizirati tajna društva, da bi bili maksimalno korisni narodu. Ne zato što su to željeli, već zato da zadrže čistoću primljenog znanja, kako bi se ljudi mogli suprotstaviti Arkonima uz njegovu pomoć. Ali za Arhate je, za razliku od Arkona, ta tajnost bila mač s dvije oštrice. Budući da je mnogim ljudima pomoć Arhata postala toliko duhovno značajna da su obični ljudi u sjećanju zadržavali slavu i poštovanje prema takvoj tajnoj organizaciji. Ali su glasine ovih ljudi, bez njihova znanja, bile štetne za Arhate. Čim je njihova tajna organizacija među ljudima postala popularna i poznata, jednostavno rečeno, previše je ljudi znalo za nju, Arkoni su odmah koncentrirali svoje snage, ne samo na uništavanje te organizacije, nego još gore, na zamjenu unutarnje ideologije ove organizacije prodorom svojih ljudi u nju i eliminacijom vodećih Arhata. To jest, za obične ljude, koji nisu bili svjesni unutarnjih stvari u ovome tajnom društvu, izvana se činilo da je organizacija aktivna, ali duhovno je već bila prazna. Igrajući na njenu popularnost i ponekad korištenjem imena ubijenih Arhata, Arkoni su, na svoj način, već manipulirali sviješću ljudi.”
“Točno”, kimnuo je Sensei. “Uzmimo baš tog Mitru. Kasnije su ga ljudi počeli obožavati kao, danas bismo rekli, tvorca društva, upravitelja društvene organizacije ljudi, kao božanstvo dogovora, sklada u međuljudskim odnosima u društvu.”
“To su sve Arimanovi trikovi!” Eugen je opet dodao svoju dosjetku.
“Ja bih bio još precizniji. To su sve trikovi Životinjske ljudske prirode. Ljudi su iskrivili čak i informacije o Arimanu. Jer u početku nije bilo rata između Dobra i Zla, niti bilo kakva nebeskog sukoba. Postojali su samo prirodni razlozi pojave najviših Stvorenja iz Jednog, njihov skladni suživot, jer se sav njihov ‘posao’ sastojao od jedinog cilja, a to je duhovni razvoj ljudske duše. A što sada imamo? Pročitajte kako su protumačili učenje zoroastrizma. Oni vjeruju da je Angro Mainyu (Ariman), čije ime znači ‘Loš duh’, bio protivnik (ili gotovo neprijatelj) Ahura Mazde. Da je, prema mitologiji, kad je Ahura Mazda stvorio Zemlju, Angro Mainyu ušao u njene elemente. Vodu je pretvorio u slane oceane, a dio kopna pretvorio u pustinje. I čak je dimom pokvario sedmo stvorenje, vatru.”
“Vidite, dopuhao je dovde!” Eugen je komentirao u šali, a svi se opet nasmijaše.
“Ali među svim tim raznovrsnim interpretacijama znanja postoji, naravno, informacija da kada je Ahura Mazda stvorio ljude, Angro Mainyus se inkarnirao u najnižu ljudsku prirodu. Od tada se dvije prirode bore za vlast nad čovjekom: dobra i loša…”
“Ili, ako govorimo našim jezikom, Duhovna i Životinjska”, rekao je Viktor.
“Apsolutno si u pravu. Štoviše, vjerovalo se da je svijet u kojem vlada Angro Mainyu potpuno suprotan svijetu svjetlosti Ahura Mazde. Ariman također ima svoju hijerarhijsku pratnju, koja se sastoji od šest moćnih božanstava (zajedno s njim – sedam), svaki od njih se protivi dobrom duhu iz okruženja Ahura Mazde. Pod njegovu vlašću postojala su loša božanstva, Deve, koja stvaraju Tamu, Laž, Zlo i Neznanje, kao i bezbroj najnižih loših duhova. Cilj Deva je na bilo kakav način postići punu dominaciju nad ljudskim svijetom, od uništavanja ovoga svijeta, do različitih materijalnih iskušenja i pokoravanja sljedbenika Ahura Mazde. Vjerovalo se da pokušavaju igrati svoju igru svugdje i ljude prevariti na bilo koji način, i zato ni čovjek ni kuća ne mogu biti sigurni od njihova utjecaja. Kakve god dobre stvari bi Ahura Mazda činio za ljude, prije ili kasnije Angro Mainyus bi njegova djela lažima i prijevarama okrenuo na zlo. A temeljna ideja zoroastrijskog učenja,” naglasio je Sensei, “bio je da je trijumf Dobra nad Zlom, Ahura Mazde nad Angro Mainyuom, moguć samo uz pomoć čistih svjetlosnih snaga, i to samo sudjelovanjem ljudi, koji su učinili svoj osobni svjesni izbor prema dobru, te su čistoćom svojih vjerovanja, misli, riječi i djela zauzeli stranu Ahura Mazde, ostajući na mjestu koje im je suđeno. Zoroastrizam je pozvao svakog čovjeka, ne samo da donese vlastiti svjesni unutarnji izbor, nego i da sudjeluje u, kako bi se kasnije reklo, ‘ratu na nebu’ i odbaci poslušnost onim silama koje ne služe dobru. Jer o ovoj borbi između dobra i zla ovisi cijeli svjetski poredak.”
“Dakle, to je značaj ‘rata na nebu’!” izgovori Nikolaj Andreevič uzbuđeno, kao da je otkrio nešto veliko. „Ovo je borba između Rigdena Djappoa i Arimana za čistoću ljudske duhovne prirode! Čini se da to nije stvar budućnosti, događa se ovdje i sada i nikad nije prestala!“ Dodao je: “To ne izgleda poput mitologije! Ako uzmemo u obzir sve što si nam upravo rekao o strukturi ovog svijeta… To je stvarnost naših dana!”
Sensei ga pogleda srdačno odobravajućim pogledom, kao čovjeka koji je razumio mnogo više nego što je rečeno naglas, te nastavio pripovijedati.
“Zbog svjesnog odabira ljudi prema Dobru, kako se tvrdi u zoroastrizmu, svaki čovjek neće činiti samo ono što može da pomogne Rig…” Sensei se zabunio i odmah ispravio, “Ahura Mazdi, nego će unaprijed odrediti svoju buduću sudbinu. Jer fizička smrt tijela u svijetu Arimana nije stvarna smrt čovjeka. To je samo oslobađanje duše, istinskog čovjeka, iz ljušture materijalnog tijela. Zoroastrizam kaže da će svaka duša nakon smrti tijela doći pred Pravdu i odgovarati za sve ono što je učinila tijekom života.”
“Dakle, moramo odgovarati za ovo ili ono”, pojače uzdahnu Ruslan. “Ali kada ćemo imati vremena živjeti i uživati u životu? Za to se daje ovaj život, kao što je rekao Ari…”
Zapeo je za posljednju riječ i čini mi se da je iznenadio samog sebe. Stariji dečki su se nacerili.
“Točno”, sarkastično je izgovorio Eugen. “Ariman će ti reći za mnoge ‘korisne’ stvari. Samo naćuli uši.”
“Stvarno si našao dobrog savjetnika”, Viktor zatrese glavom.
“Zar vam jučerašnji posjet nije bio dovoljan?” upita Stas sa smiješkom.
Ruslan je na te primjedbe odmah odgovorio, “Zašto razgovarate o našem Arimanu? Ne može li se raditi samo o podudarnosti u imenu? To se može dogoditi bilo kome. Možda je ovo ime široko rasprostranjeno na Istoku.”
Eugen se komično uhvatio za glavu i jadikovao, “To je sve, ljudi, ugasite svjetlo! Gledate još jednu novorođenu ‘Devu’.”
Ruslan nije pažljivo slušao Senseja, pa se čini da nije sasvim shvatio Eugenove riječi. Štoviše, odlučio je uz pomoć šale izaći iz teškoće u koju je upao. Južnjačkim je naglaskom izgovorio: “Eh, draga moja, tko je ta ‘Deva’? Zapravo, ja sam muškarac.”
To je izazvalo smijeh naše grupe. Stas je dodao još humora, “Bolje da šutiš, Amfibije naš!”
Nakon što se naša grupa tiše ili glasnije šalila, Nikolaj Andreevič upita Senseja: “Pročitao sam da se u religiji zoroastrizma spominje da će na kraju svijeta i na početku tzv. ere ‘Podjele’ mrtvi uskrsnuti svugdje, pravedni ljudi će dobiti ‘buduće tijelo’, zemlja će vratiti kosti mrtvih i posljednja božanska pravda će se dogoditi.”
“Sve je to Arimanovo kasnije izobličavanje, da bi se duhovna nadanja ljudi povezala s materijalnim, da bi se stvarnost nadomjestila iluzijom, da bi se čovjekov rad na sebi zasjenio ‘ovdje i sada’ strahom od daleke materijalne budućnosti”, odgovori Sensei.
Prvo mi se činilo da se ovaj glas slijeva od negdje odozgo, kao sa zvijezda. Podignula sam glavu, ali nisam vidjela ništa osim svjetlosti. Tada se učinilo da dolazi odozdo. Ali dolje je bio samo ljepljivi pijesak. Nakon toga osjetila sam da me glas okružuje sa svih strana i počela se osvrtati. Ali gdje god pogledah, tama je vladala posvuda. I samo su posljednje riječi ukazivale na izvor zvuka. Tek sada sam primijetila dogorijevajuću vatru na obali, a u blizini sjediše Sensei i Ariman. Razveselila sam se vidjevši ih. Međutim, čim sam napravila korak prema njima, odjednom, svijet kao da je napukao. Čula sam neke neprirodne prodorne zvuke nalik pucanju poderane tkanine ili pražnjenju električne struje.
Istog trena počeli su se slijevati neki nejasni zvuci, nekad jasno, nekad prigušeno. Lepršali su kao da je vjetar povukao propuh kroz napuknuto prozorsko staklo po vjetrovitom vremenu. Svijet kao da je podijeljen na dva dijela. Trudila sam se skoncentrirati i razumjeti ove zvukove, razbiti ovu nestvarnu stvarnost koja se ljulja između svjetova. Na vlastito iznenađenje, uspjela sam. Koncentriranjem pažnje čula sam prvo dijelove rečenica, a kasnije i sam neobični razgovor.
“Tako sam umoran, Rigdene, ne možeš ni zamisliti koliko”, začula sam neobično čist glas, po svemu sudeći pripadao je Arimanu. “Iz dana u dan je sve isto. Nema kreativnosti u ovom mrtvilu.”
“To znači, Abraxase, da si dobro obavio svoj posao”, odgovorio je Sensei svojim milozvučnim glasom.
“Već dugo ne trebam ništa raditi”, Arimanov se glas pretvorio iz iskrenog u tužnog/s krivnjom. “Sada je toliko puno ‘entuzijasta’ da profesionalci ovdje nemaju što raditi. Čak je dosadno to i gledati. Dakle, ti se još uvijek nadaš da je moguće postići rezultat u ovom projektu?”
“Ipak, možda će nešto iz toga proizaći. Budući da je plan našega Oca nedokučiv, a Dalekovidnost Njegove volja je neiscrpna.”
“Nisam siguran, Rigdene… Ipak, dio cjeline je dio, jer ponavlja obilježja cjeline u svojoj individualnosti. U takvim uvjetima i s prevladavanjem materijalnog teško će taj dio moći postati cjelovito jedinstvo, posebno u završnoj fazi ovog projekta.”
“Čak i s ovim trenutnim stanjem, dio još uvijek ima šanse postati cjelina”, rekao je Sensei.
“Točno, pogotovo zbog zanemarivanja budućih događaja šanse će biti jedan prema milijardu”, podrugljivo je rekao Ariman.
“Neka bude tako, ali to je još uvijek realna šansa”, zamišljeno mu je odgovorio sugovornik.
Došlo je do kratke tišine. Zadržavajući dah još uvijek sam stajala na mjestu bojeći se pomicanja i gubitka koncentracije pozornosti, zahvaljujući kojoj sam ovaj razgovor čula jasno, kao kroz ukazanu akustičku pukotinu u prostoru.
“Tješim se samo mišlju da se svo ovo globalno srozavanje bliži kraju”, izusti Ariman. “Tako mi se čini da samo uzalud trošimo vrijeme na ove realne šanse. Ulažu previše napora i sredstava, a donose beznačajan rezultat.”
“Možda si u pravu, ali…”
“Naravno da sam u pravu!”, odlučno je izjavio Ariman. “Temeljito sam proučio ovu strukturu. Rijetko je posjećuješ, ali ja je ne mogu napustiti ni na trenutak. Sjeti se samo prethodnog projekta!”
“Da, tada je bilo je puno posla za sve.“
“Zato je dalo rezultat. A ovdje? To je jednostavno ukupan obrazac… Pa ćemo teško iscijediti iz njega”, i uskoro je tužno dodao: “Toliko mi je dozlogrdilo, kad bi samo znao. Umoran sam od svih ovih beskrajnih eksperimenata. Zašto smo morali sve to pokrenuti? Prije je bilo tako dobro.”
“Čija je to bila ideja?! Tko te prisilio na to, Abraxase? Javio si se sam!”
“Pa, Rigdene, da sam znao da je inicijativa tako kažnjena ispunjenjem…”, izgovorio je s tužnim osmijehom.
“To je prirodan proces pri stvaranju”, njegov sugovornik tužno se nasmiješio.
U ovom trenutku svijet kao da je eksplodirao u svojim zvukovima, kao da je netko odvrnuo glasnoću do kraja. Zvučni val jednostavno je u potpunosti razbio taj neobični dvostruki svijet u tisuću komadića. A svi nagomilani zvukovi uobičajenog svijeta istodobno provališe u ovaj prostor, poput turbulentne struje kroz ogroman slomljeni akvarij. Bila sam stisnuta strašnim životinjskim strahom. Ovaj nevjerojatni tresak natjerao me da čučnem, čvrsto zatvorim oči i uši zaklopim rukama. Moje tijelo zadrhtalo je od užasa. Sva sam se tresla. Strah je rastao kao snježna lavina. Ali kroz ovu zvečeću kakofoniju zvukova s iznenađenjem sam začula odjek ushićenih povika našeg društva. To je malo umanjilo moj strah od tekućeg događaja.
Morala sam se dosta namučiti da se malo smirim i natjeram se na otvaranje očiju. Kad se to napokon dogodilo, zvukovi svijeta su se opet vratili na svoj stari uobičajeni način. Prvo sam čula pljusak valova na obali. Tada sam vidjela Arimanovu jahtu i naše momke kako stoje na njenoj palubi. Pljeskali su i zanosno vikali ‘hura’ gledajući malena raznobojna svjetla pozdrava (vatrometa) koja su iščezavala na nebu.
Ispalili su novu salvu i lijepa blistava zvijezda visila je na nebu iznad mora. Bilo je tako veličanstveno da sam se nehotice divila, odjednom zaboravivši na sve svoje strahove. Osvijetlila je veliki prostor jakim specifičnim svjetlom i zamrla ustupajući mjesto novom uzorku sljedećeg pozdrava. Nova salva je oslikala nebo neobično lijepom kuglicom ispletenom od obilja blještavih svjetala. Očarana pozdravom, neko sam vrijeme promatrala njegove fine obrasce u obliku čudesnog cvijeća, krugova, fontana. Ovo non-stop ispaljivanje je bilo popraćeno zanosnim poklicima momaka, njihovim zviždanjem i aplauzom. Pozdrav je tako sjajno osvjetljavao nebo nad morem da je obala bila osvijetljena kao na dnevnom svjetlu.
Osvrnula sam se oko sebe i osjetila užasnu hladnoću. Tijelo mi je još uvijek drhtalo. Nije ni čudo, jer sam stajala bosa na hladnom pijesku. Osim toga, prohladni vjetar puhao je s mora donoseći vlažni zrak na obalu. Čudno da sam to osjetila tek sada. Trenirka me slabo grijala. Drhteći od ove hladnoće požurila sam do vatre oko koje su sjedili Sensei i Ariman. Nestala je neobična lakoća u mom tijelu. Svijet je postao opet grub, hladan i neudoban, iako je to bio baš onaj uobičajeni svijet poznat mi iz djetinjstva. Ne znam zašto, ali shvatila sam da ću opaziti njegovu različitost od onog kojeg sam nedavno osjetila samo prvih minuta, ali onda ću opet sve zaboraviti i nastavit će se svojim normalnim tijekom. Zato sam, približavajući se vatri, pokušavala iznova prizvati u sjećanje i uživati u onim nevjerojatnim osjećajima koje sam uspjela zapaziti. U međuvremenu sam opet čula nastavak razgovora između Senseja i Arimana. Međutim, sada su im glasovi bili sasvim prirodni i uobičajeni. A zvuk njihovih riječi gubio bi se neprekidno, kako i treba biti, na mojem putu do vatre, nestajući u tutnjavi salve novog pozdrava.
“…Dakle, ti, Sensei, nadaš se da ćeš od njih dobiti nešto vrijedno?”, cerivši se upita Ariman svojim uobičajenim glasom, očito razmišljajući o ovome neprestanom veselju na svojoj jahti.
“Svatko ima priliku”, odgovorio je Sensei. “Dakle, Arimane, nećemo ti i ja donijeti odluku za njih. To je njihov izbor.”
“Dakle… izbor”, zamišljeno je izgovorio.
“Što ćeš. To je demokracija”, rekao je Sensei u šali.
Kao da dolazi sebi, Ariman izgovara s humorom: “Hm, kao i uvijek, taj demos kratos!”
Glasno su se nasmijali. U međuvremenu sam se približila vatri pokušavajući se barem malo ugrijati. Činilo se da nitko nije očekivao moje pojavljivanje.
“Oh”, rekao je Ariman s iznenađenjem, “Mislio sam da ste svi na jahti.”
Ubrzo nakon što se posada ukrcala, Ariman nam je mahnuo posljednji put. Motori su se pokrenuli. Jahta se okrenula i blistajući svojim čudesnim osvjetljenjem počela se udaljavati na stazi mjesečine prema pučini, u pratnji očaravajuće glazbe velikog skladatelja. Čim je nestala, momci su počeli tužno izlaziti iz vode. Iako se glazba nije dugo čula, ovu divnu melodiju čula sam non-stop, poput longplejke. Dečke je očito potresao odlazak Arimana, koji je uspio, profinjenošću svog uma, luksuzom, delikatnošću i istovremeno svojim borilačkim vještinama, poslovnom oštroumnošću, zapanjujućom otvorenošću, samo tijekom jednog dana, ne samo pridobiti simpatije, nego i osvojiti mlada srca.
Vidjevši kako Sensei stoji iza društva, dečki su mu pohrlili s pitanjima.
“Sensei! Kad će nam doći u posjet?”, gotovo da je inzistirao Ruslan.
“Ako je rekao uskoro, znači uskoro”, odgovorio je Sensei mirno.
“On je sjajan čovjek!”, Volođa je izustio s oduševljenjem.
“U svakom pogledu”, dodao je zadivljeni Eugen slažući se s njim.
“Istina”, potvrdio je Viktor. “Jesi li vidio kako on… Sva istina! To je sloboda misli, to je snaga intelekta!”
“Koliko novca ima?”, upitao je Andrej Senseja s požudom. “Je li bogat?”
“Barem ja ne znam nikoga tko ima toliko puno novca. Sve najveće korporacije na svijetu su pod njegovom kontrolom.”
“Wow!”, dečki su ushićeno uskliknuli.
“Nije ni čudo, s takvom bistrom glavom”, primijetio je Stas.
“Pripada li onoj eliti elite?!”, Eugen je izustio polupitanje/poluuzvik, kao da mu je upravo sinula ova misao. “On je Arkon!”
“Naravno”, odgovorio je Sensei nekako bez entuzijazma. “On je Vrhovni Arkon.”
“Ariman je na čelu elite?!”, gotovo uglas upitaše zapanjena ekipa.
“Da”, odgovori Sensei kao da nije bilo ni potrebno reći, te doda: “Pravo mu je ime Abraxas.”
“Abra… tko?”, Eugen je zbunjeno izgovorio.
“Abraxas”, ponovio je Sensei.
Ali ekipi ovo ime kao da nije bilo poznato. Međutim, ja sam osjećala hladnoću iznutra. To ime nisam prvi put čula tijekom ove neobične večeri. Ispada da se razgovor u blizini vatre, kojeg sam smatrala samo svojom halucinacijom, zapravo zbio? Na tu pomisao čak mi je postalo hladno.
“Hm, zašto do sada nikad nismo čuli za njega?”, Viktor se iznenadio.
“Čuli ste. I to ne jednom. Samo je poznatiji po svojim pseudonimima.“
“Svakako, ako vodiš takav biznis, moraš se skrivati”, primijetio je Volođa sa suosjećanjem.
“To je istina”, rekao je Sensei nacerivši se.
“Čekaj, ali pod kojim smo pseudonimom mogli čuti za njega?”, izgubljen u nagađanjima Viktor izgovori u nedoumici. Očito je u mislima preokrenuo sve bogate ljude koje je znao.
Držeći dah svi su se zagledali u Senseja.
“Pod kojim?”, pitao je opet pomno. Sensei je iz džepa izvadio cigaretu i polako je zapalio. Zatim je pogledao prema moru i blistavoj srebrnoj stazi mjesečine. I ispuhnuvši lagani oblačak mliječno bijelog dima u noćnoj tami umorno je izgovorio: “……”.